Pjer Žalica, višestruko nagrađivani bh. reditelj i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u posljednje vrijeme najviše je fokusiran na rad sa svojim studentima zato što je semestar na vrhuncu. Svi spremaju završne radove, vremena je sve manje, zadaci su sve složeniji, tako da je to sada Žalici i njegovim studentima broj jedan. Pored toga radi na razvoju svojih umjetničkih projekata, filma i TV serije.

Teška iskušenja

- Oboje razvijam sa piscem mlađe generacije Alminom Kaplanom, čija su nadarenost i vitalnost snažan pokretač i nama, nešto starijim ljudima. Radim na filmu pod radnim naslovom "Ljudi na Mjesecu", baziranom na romanu "Šušanj" Almina Kaplana. Romanu koji je s velikim uspjehom objavljen prošle godine, kod nas, u Hrvatskoj, a bit će i šire.

Pisac romana je i scenarista, a ja se trudim da sa njim sarađujem što nenametljivije. Radnja filma je smještena u Hercegovinu, Dubravsku visoravan u okolini Stoca i govori o snazi i čvrstini žene u vremenu i okolnostima teških iskušenja, istakao je Žalica na početku veoma otvorenog razgovora, a odgovorio nam je i gdje je bh. kinematografija danas u odnosu na regionalnu, priznao je da nije raspoložen za teške apokaliptične teme, nosi li posao kući, koja je najvažnija lekcija koju se trudi prenijeti svojim studentima ...

Kada već pričamo o kinematografiji, gdje je bh. kinematografija u odnosu na regionalnu?

- Ma, nigdje… Mi što smo imali od kinematografije politika je zgazila, tako da smo se vratili u period razvoja projekata koji se temelje na individualnoj tvrdoglavosti, iskustvu i internacionalnim konekcijama. To je jako loše. Postojala je šansa da temelj za oporavak bude projekt „BH Telecoma“, ali i to je bez dovoljno strpljenja, razumijevanja i sa slabom argumentacijom naprosto ugušeno. Ne sumnjam u dobre namjere, ali mislim da je trebalo problemima, koji su sigurno postojali, pristupiti malo delikatnije, ozbiljnije. Opet, vjerujem da je i ovo jedna negativna faza iz koje se može naći put naprijed, jer, da ponovim, u dobre namjere, u ovom slučaju, mislim da ne treba sumnjati. Postoje i ozbiljni pomaci u revitalizaciji Fondacije za kinematografiju, vjerujem da ćemo tu vidjeti ozbiljan napredak, ako se još konačno usvoji zakon o kinematografiji, to bi bio siguran put oporavka BH kinematografije.

U pripremi intervjua skrenuli ste mi pažnju da niste raspoloženi za teške apokaliptične teme, da li je to Vaš način da pobjegnete od ovog užasa koji nas okružuje, kako u BiH, tako i u cijelom svijetu?

- Ne bježim ja od užasa koji se generišu na dnevnim osnovama, ne samo u našoj zemlji, nego globalno, ali nekako ne znam kako ih na pravi način apostrofirati, kako ljudima pomoći… Svi znamo da je situacija loša, ali ako to stalno ponavljamo kao neku zlu mantru, neće biti bolje. Treba nešto činiti, nešto dobro, svaki dan, koliko god se to činilo malim i beznačajnim, u konačnici, u sumi, to može da znači puno.

Kažu da je od svih umjetnosti, film najbolji promoter zemlje iz koje dolazi. Osjećate li nekad tu odgovornost kada neko Vaše ostvarenje prijeđe granicu?

- To zavisi koliko je neka sredina razvijena i kakve ima uspjehe u nekoj umjetnosti. Francuze znamo po nekim filmovima, ali jednako tako ih znamo i po Balzaku, Volteru, Sartru, Debisiju, Ravelu, Renoaru, Matisu, Gogenu… Da li Njemačku bolje promoviše neki film nego Bah, Vagner ili Gete? Šta Englesku bolje promoviše od Šekspira? Dakle, to je relativno. Ono što je nesporna činjenica je da kultura čini neku zajednicu prepoznatljivom, važnom i sebi i drugima. Zato treba njegovati, ulagati u kulturu i umjetnost u cjelini, ne preferirajući neki pojedini segment, nego razvijajući svijest o važnosti kulture i umjetnosti kao cjeline. Mi pravimo dobre filmove, to je činjenica, ali dobri smo i u drugim umjetnostima.

Sigurno ste ponosni na sina Ismara koji je krenuo svojim vlastitim umjetničkim putem, koliko ste Vi oštar kritičar njegovog rada?

- Svaki roditelj je ponosan na svoju dijete. Zašto bih ja bio iznimka? Naprotiv, ja sam ponosan na svu našu djecu. Ponosan sam na našu najuspješniju djecu, poput Lane Pudar, Lejle Njemčević i brojnih drugih mladih umjetnika, naučnika, sportista, inženjera koji rade fantastične stvari. Ali, jednako sam ponosan i na svu našu djecu za koju nismo čuli kada urade bilo šta ispravno i lijepo u okruženju koje ih gura u pogrešnom smjeru.

Ponosan sam kad mladi ljudi nekoga lijepo pozdrave na ulici, ustanu starijem u javnom prevozu, idu redovno u školu, vole svoje kolegice i kolege, bez obzira koliko bili različiti…. Zato sam ponosan na svu djecu koja uspiju da se odupru snažnoj privlačnoj sili primitivizma, nacionalizma, kriminala, nasilja, nepoštovanja drugog i drugačijeg… Nije to lako. Što se tiče kritike, pokušavam biti konstruktivan, kada me se pita.

Kako je kada žive tri umjetnika pod istim krovom i pas?

- Dugo mi nismo svi pod istim krovom, što je prirodno i dobro. Ljudi trebaju da rastu i da se osamostaljuju, mada to roditelji kod nas teško prihvataju. Ja sam mnogo teže prihvatio Ismarov odlazak iz porodičnog doma nego Jasna. Pravio sam se čvrst, ali užasno teško mi je bilo. Naravno, sada je naš odnos bolji, zdraviji i potpuniji, čak se i češće viđamo nego dok smo bili "pod jednim krovom", razgovori su nam sadržaniji, podrška smo jedno drugom. To je normalno, jer ono što je, ipak, pomalo nezdravo je da odrasli ljude žive sa roditeljima. Što se tiče cuke, on je član obitelji, iako davno odrasla nije napustila naš dom i nadam se da još dugo neće.

Umjetnički proces

Nosite li posao kući?

- Posao nikada ne napušta moju kuću. Ja tu radim neke od najvažnijih stvari iz umjetničkog procesa. Tu pišem, razmišljam, razvijam ideje… To, vjerovatno, nije najsretnija okolnost, ali to je tako.

Koja je najvažnija lekcija koju se trudite prenijeti svojim studentima?

- Nastojim da ih uvjerim da je najdragocjenije što imaju ono što su oni sami. Ne ja, kao njihov profesor, ne kolegice i kolege koji su radili prije njih, napisali i snimili velike filmove, nego samo oni sami. Nije lako pristati na svoju unikatnost, još je teže prepoznati šta je njena vitalna suština. Mnogo je lakše oponašati druge, ali to nije put do šampiona. Moj profesor, kasnije i prijatelj, rahmetli Dževad Karahasan, nam je govorio da se ne trudimo biti originalni, jer smo nužno originalni, nego da se trudimo da tu originalnost prepoznamo i oslobodimo. To je kumst, kako bi se reklo u mojoj generaciji.

Koliko je ljubimica Nora promijenila život Vas i Vaše porodice?

- Jako. Nora nas je sve popravila. Ona je naprosto dobro, dobro, zahvalno biće koje vam samo pomaže. Šetnje sa Norom su ljekovite, ona pogledom razbija stres i napetost. Čak i tugu i depresiju. Ona je labrador, to je vrsta psa koja se angažuje kao društveni pas za djecu s problemima u razvoju, autistične osobe, osobe sa PTSP-om… Ja se sa njom živ ispričam, nekada bih to krio, sada više ne.

Kako se najbolje odmarate, šta je Vaš ispušni ventil?

- Porodica, dakle i Nora, muzika, pisanje, Blagaj.

Film o opsadi Sarajeva zove se „Savršeni krug“

Nakon smrti Veljka Bulajića ponovo se pokreće pitanje zašto nije snimljen veliki film o opsadi Sarajeva. Šta Vi mislite o tome?

- Ja mislim da je snimljen veliki film o opsadi Sarajeva, zove se „Savršeni krug“. Nemam ništa protiv historijskog spektakla o opsadi, ali ipak mislim da to pripada nekim drugim vremenima i sistemima, a kakav učinak su ti filmovi imali, znamo i sami. Ne pada mi na pamet da kažem da neki od tih filmova nisu odlični filmovi, ali mislim da se radi o vrsti projekata koji su u suštini državna propaganda. Opet, sve zavisi od autorske ideje, scenarija, ukoliko se pojavi neko sa odličnom idejom iz kojeg se razvije još bolji scenarij, onda ima smisla, naravno. Uz svo poštovanje prema ogromnom životnom djelu i značaju pokojnog Veljka Bulajića, mislim da njegov projekt o opsadi Sarajeva to nije bio. Ako mi je nešto žao, žao mi je što rahmetli Šiba nije imao priliku da zamisli i snimi „Valter brani Sarajevo 2“.

Imam javne i privatne kritičare

Ko je Vaš najveći kritičar?

- Ja imam javne i privatne kritičare. Ni jednih, ni drugih ne nedostaje. Zavisno od teme i okolnosti oštrica kritike se seli iz jedne grupe u drugu. Iako već u godinama i s iskustvom kada vas kritika ne pogađa onako snažno kao ranije i dalje se trudim da prepoznam kritiku koja je dobronamjerna, od koje postaje bolje ono što radite ili popravlja vas same.