Zločin je zločin, počinilo ga dijete ili odrasla osoba. Maloljetnik ili čovjek. Totalno je nevažno. Istina, jeste šokantnije kada to uradi dijete koje ne bi trebalo imati dodir s pištoljem, oružjem. Koje ne bi smjelo ni da zna da li je njegov roditelj naoružan. Dijete koje ne bi trebalo da sa 13 godina misli na zlo.

Ali krv je prolivena i ubijenu djecu iz Beograda ne može više niko vratiti. Možemo sada tugovati i pitati se kako i zašto…

Ne može i neće niko vratiti ni djetinjstvo dječaka Koste Kecmanovića. A očito je dječak, koliko god da je na monstruozan način ubio svoje drugove, drugarice i čovjeka koji mu je svako jutro otvarao vrata i govorio “dobro jutro”, imao problema!

I oni su gurani pod tepih. Sistem je danas takav. Društvo. Roditelji. Svi su krivi i svi su zakazali. Kostu, dječaka, sada monstruoznog ubicu, možda da je neko saslušao, ne bi bio tema dana svih vijesti u regionu, ali i u svijetu.

Djeca rade šta vide. Roditelji su ti koji uče djecu kako da se ponašaju, šta da rade. Zlo se ne rađa, ono nastaje. A danas roditelji trče, žure, guraju pod tepih i svoje i probleme djece. Utočište se traži u materijalnim stvarima, ugledu, društvu. U trci za nečim, a niko više ni sam ne razumije za čim...

Ko će imati više i bolje. A djeca? Djeca gledaju, šute, trpe. Guraju se u ćošak, zanemaruju. “Uzmi mobitel”, “Kupit ćemo novi PlayStation”...

Na mobitele u dječijim rukama rijetko obraćamo pažnju. Brinemo da li je mobitel koji ćemo kupiti bolji od onog koji imaju njihovi drugovi. Da li je novi IPhone ili Samsung. Ne brinemo šta i kako rade, gledaju i uz kakav sadržaj provode sate.

A kada se desi nesreća, onda je kasno.

S djecom danas i ne pričamo, čast izuzecima. Ali ih je malo. U brzini ovog života, u kojem vladaju stres, tegobe, iskrivljene vrijednosti, društvene mreže, sve je po strani, pa i razgovor.

Razgovor je valjda, kada se pogleda i sagleda sve, rješenje za mnoge probleme. Ljubimo i grlimo djecu dok ne bude kasno. Učimo ih da je svaki mobitel isti, da je sreća u drugarstvu, pažnji, ljubavi. Da ružna riječ, vršnjačko nasilje, koje je itekako prisutno, ne smije biti okidač za osvetu. I opet je do razgovora. Do nas. Do roditelja, škole, nastavnika, pedagoga. Svaki problem je isti, ali je svako dijete drugačije.

Kosta je možda monstrum, ili dječak kojem je trebala pomoć.