NAŠA TEMA Katastrofalan odnos prema sportskim stručnjacima u našoj zemlji

Zašto u BiH treneri uvijek drže kofere napola raspakovane

U pitanju je nekultura, a s aspekta radnog odnosa, radi se o ozbiljnom kršenju ljudskih prava

Autor: E. MASLO
30.08.2018 15:00
A
A
A

Čelnicima naših sportskih klubova može se mnogo toga prigovoriti, od nekompetentnosti, nedostatka vizije i strategije, finansijske discipline, sklonosti mešetarenju i manipulacijama, ali su u jednom segmentu iskazali čvrstu principijelnost. Slijepo se i bez izuzetaka drže starog pravila da je bolje zamijeniti trenera nego igrača ili čak nekog od čelnika kada su rezultati u neskladu s njihovim ambicijama i maštanjima. 

Treneri u svim sportovima u BiH su nezaštićeni i bez ikakvih prava. Naročito je to primjetno u fudbalu pa tako i ove sezone već nakon mjesec je pola Premijer lige promijenilo stratega na klupi. Naši treneri, ponukani bogatim iskustvom, zbog svega ovoga, kofere uvijek drže napola raspakovane pa, nakon kraćeg perioda, polako počinju vraćati ono malo stvari koje su izvadili.

Veći apsurdi

U drugim sportovima dešavaju se još veći apsurdi.  Primjer nefunkcionalnosti klubova koji su nekad bili velikani su košarkaška i rukometna Bosna iz Sarajeva, a danas kao da i ne postoje. Treneri često ne budu ni u kakvom kontaktu s čelnicima kluba, a jedan od primjera su i Sanjin Kolaković i Sead Lagumdžija, koji su prošlu polusezonu bili na kormilu rukometaša Bosne. 

Nakon što im je istekao ugovor u junu, niko im se više nije obratio ni da im se zahvali na saradnji ni da popriča o novom angažmanu, a kamoli o isplati dugovanja. Kolaković kaže da su rukometni treneri u BiH ugroženi, a osim lošeg rada uprava i nedostatka finansija, postoji još jedan ogroman problem.

- Kod nas ne postoji organizacija koja vodi računa o trenerima. Nema licenciranja, trenerskih seminara, edukacije. Praktično, svako s ulice može postati trener – kazao nam je Kolaković.

Ni u košarci nije bolja situacija. Sulejman Begović decenijama je radio kao trener, ima i bogato selektorsko iskustvo. Dugo je bio i koordinator u Košarkaškom savezu BiH.

Stanje u bh. sportu kad je u pitanju struka uopće ga ne čudi. Kako kaže, rijetko koji trener u BiH ima na raspolaganju tri najbitnije stvari - mogućnost za selekciju, kontinuiran rad i vrijeme.

- Trener je nekad bio ključna figura u klubu, a danas je najamni radnik. Način na koji se oni smjenjuju, nema nikakve veze sa sportskom logikom. O sudbinama trenera odlučuju ljudi koji možda donesu nešto novca, ali ne razumiju sport. Samim tim, teško je očekivati uspjeh. Stoga kod nas apsolutno važi izreka da se treneri dijele u dvije kategorije, oni koji su smijenjeni i oni koji će biti smijenjeni - smatra Begović.

Osjetio je sve na svojoj koži i aktuelni trener Fudbalskog kluba Sartajevo Husref Musemić. Nekoliko puta. Čak je i od početka ove sezone nekoliko puta bio na ivici da dobije otkaz, iako je bordo tim sada prvi na tabeli.

Sarajevo je prije samo petnaestak dana bilo daleko od vrha tabele, poslije nokauta od Atalante (0:8) i koševskog remija s GOŠK-om (1:1).

Pojedinci su tada tražili i odlazak Musemića.

- Tako je to u ovom poslu... Nije prošla ni trećina sezone, a već je smijenjeno pet-šest trenera. Teško je raditi, pogotovo u BiH. Nekad su neki sa pravom nezadovoljni radom trenera, a u većini slučajeva je u pitanju nestrpljivost. Trener nekad može napraviti sve dobro, a da na kraju izostane rezultat. Nema garancije nizašta - jasan je bio Musemić.

Munir Talović, direktor Centra za edukaciju trenera pri Nogometnom savezu BiH, kaže da treneri često ispaštaju zbog nerealnih očekivanja uprave kluba.

- Treneru nametnu visoke ciljeve, a malo mu daju resursa. Kod nas se radi o sportskoj nekulturi da nekoga otjerate nakon nekoliko kola. Ko doživi pola godine, pravi je sretnik. Kad bi s apekta radnog odnosa gledali, to je ozbiljno kršenje ljudskih prava – ustvrdio je Talović.

Postoji li uopće sistem koji može zaustaviti česte promjene trenera i zaštititi stručnjake u našoj zemlji?

- Najveća zaštita je ako trener ima profesionalnu licencu i ako je potpisao ugovor s klubom. Ako mu daju otkaz, onda moraju isplatiti sva dugovanja iz ugovora ili, u protivnom, klub neće dobiti licencu za nastup u narednoj sezoni. No, naše trenere često obuzme lokalpatriotizam pa svaki kaže: “Čast mi je da radim u ovom klubu”, ali kad ga pitate o plaći i uvjetima, kažu da su pustili upravu da o tome odluči – rekao je Talović.

Rekao je da se po ovome vidi koliko smo i u ovom segmentu daleko od Zapada, gdje treneri prvo dogovore uvjete razlaza i obeštećenja.

- Trebali bi utvrditi cifru ukoliko dođe do ranijeg prekida ugovora i tako bi spriječili da nadobudni članovi upravnog odbora ili predsjednik kluba iz hira smjenjuju trenere. Morali bi isplatiti dogovorenu cifru, a garant da će sve biti isplaćeno prema ugovoru je sistem za licenciranje klubova u Premijer ligi BiH, iza kojeg stoji Nogometni savez BiH – rekao je Talović.


 Trpe svi 

Nizak nivo općeg kvaliteta našeg sporta ogleda se i u tom segmentu, jer se na prste jedne ruke mogu nabrojati treneri koji su uspjeli da pronađu inozemni angažman. Medalja, dakle, uvijek ima dvije strane, tako i kada govorimo o bh. trenerima i njihovom položaju, koji je katastrofalan. Ali, i sami su u velikoj mjeri uzročnici takve situacije, jer pored toga što su u ogromnom zaostatku za modernim sportskim trendovima, dopuštaju da budu izmanipulirani od čelnika klubova, navijača i igrača, nisu se u stanju organizirati u zaštiti svojih prava, a pravilo međusobne solidarnost skoro da i ne postoji.

Tako da trpe treneri, ali trpi i kompletan bh. sport, jer je kvalitetan, obrazovan, inovativan, moderan stručni kadar jedan od osnovnih preduvjeta za stvaranje vrhunskih sportista i ostvarivanje vrhunskih rezultata.


Josip Pandža kaže da je status trenera u njegovom sportu košarci odavno srozan na najniže grane, a za ono što se dešava u posljednje vrijeme u bh. fudbalu, tvrdi da ispod svakog ljudskog i profesionalnog kriterija.

- Treneri ne uživaju nikakvu zaštitu, oni koji o sportu znaju veoma malo, igraju se sudbinama ljudi koji su čitav život posvetili sportu i njihovih porodica. Traži se instant-rezultat, a to je rijetkost i, na duže staze, ne donosi ništa - kaže nekadašnji prvak Evrope s bh. kadetima, koji ipak naglašava da je imao sreću da više od četiri godine u solidnim uvjetima radi u KK Kakanj, a zadovoljan je i startom u tuzlanskoj Slobodi.