Željezničar je samo jednom u novijoj historiji izgubio na svome terenu tri razlike. Do jučer. Sada na svome kontu ima dva takva poraza, no ovaj sinoćnji bolniji je od bilo kojeg drugog, jer je protiv gradskog rivala.
Ili možda nije? Bolan je zbog tri gola u mreži i epohalne, prepričavajuće nemoći da se priđe kolu (osim u prvih 15-ak minuta drugog dijela kada je Sarajevo, razumljivo za naše poimanje fudbala ovdje na Balkanu, stalo i čuvalo 2:0), ali možda bolniji poraz desio se prije tri godine, kada je Želji valjao i remi pa da bude šampion, ali nije bio ni remi ni šampion.
Uspjeli su igrači "Plavih" izgubiti od ekipe koja je bila 17 puta slabija od ove današnje.
Vratili Osimu milo za drago
Zato danas likuju, sasvim zasluženo, navijači Sarajeva na trijumfu koji je stigao kao odgovor na onih davnih 3:0, kada se prvi put ukazao mladi, daroviti trener Amar Osim, a Biščević, Bešlija, Muratović i ostali imali vlastiti šou program.
Ta utakmica iz 2001. Osima je uvela u posao na velika vrata, no iz ove perspektive, kada se pogleda ko je tada igrao i od čega je sazdan bio sastav "Plavih", moglo bi se doći do zaključka da je to tada bilo lako. Lako, kao što je sinoć tri gola postiglo Sarajevo.
Najčešće pitanje koje se postavlja nakon sinoćnje utakmice nije ko je bio najbolji igrač, ne raspravlja se o taktičkim potezima, ne dovodi se, kao prije, u pitanje ni izbor igrača, je li trebao igrati ovaj ili onaj. Među navijačima Sarajeva i ne trebaju da se pitaju, oni sada slave, no u plavom taboru glavna je enigma je li Amar Osim stvarno čudotvorac.
Koliko je njegovo znanje ili neznanje kumovalo visokom porazu. Može li taj čovjek s ovim sastavom išta - i šta Želji nedostaje. Jesu li ovi igrači koji sada igraju baš toliko loši, je li loša selekcija ili u njima živi duh prethodnih vremena obilježenih proživljenom agonijom, skvrčenost, nevjerovanje u vlastite sposobnosti, strah, izmoždenost i bi li, da Gvardiola s Murinjom (Mourinho) dođe, mogao promijeniti svari iz temelja za samo tri mjeseca. I ova bi se pitanja mogla postaviti.
Dominacija Sarajeva nad Željezničarom prvi put u ovoj našoj polusmiješnoj, a polužalosnoj ligi zapravo govori o kontinuitetu, o stvarima - kako treba da se rade, šta je pravilno i šta nije. Neće to biti utjeha navijačima Želje koji će i nastaviti dovoditi u pitanje Amara Osima, ali je hvale vrijedan primjer. Tim s Koševa je postao paradigma.
Iz prosječnosti do dominacije
Ne tako davno, Sarajevo je bilo možda i gore od Želje. Sastaviti se nisu mogli pateći u grozomornosti. Pa su onda zovnuli Husrefa Musemića. Pa je on malo kao izgladio situaciju, pa je opet krenulo strovaljivanje. Uprava kluba, kakva god da je, pružila je podršku treneru ne uplićući se u pitanja struke jer o fudbalu njih troje ne znaju previše. Znaju o pravu, marketingu, finansijama.
Istrpjeli su trenera, završili s praksom prepucavanja s najljućim rivalom i prestali se s njim takmičiti ko ima bolji semafor, čiji igrači ljepše i glomaznije obroke jedu i slično: Mirno su se, bez pompe, posvetili isključivo svome poslu.
Nakon poraza od Atalante, koji bi prosječnom navijaču lakše izazvao samoubistvo nego što bi Željin poraz od Sarajeva, angažirali su psihologa, odavno u "rosteru" imaju nutricioniste. Na svim poljima gdje se mogao napraviti neki iskorak napravili su određene poteze i sada su pred šampionskom titulom.
Sarajevo na terenu nije toliko Želju "poderalo" sinoć koliko to rezultat pokazuje, bez obzira na bezidejno-očajnu igru domaćina. Realno, zabio je bordo tim dva gola kakva sebi ne bi dopustila ni posljednja Krupa, ali kada bismo mjerili kako su radili u proteklom periodu jedni, a kako drugi, rezultat je trebao biti mnogo veći u korist Sarajeva.
