Asim Hrnjić (55) prve nogometne korake napravio je u ekipi Natrona u rodnom Maglaju, a za prvu ekipu debitovao je sa 16 godina u Međurepubličkoj ligi bivše države. Na poziv članova rukovodstva tadašnjeg Nogometnog kluba Zenica, 1994. godine dolazi u ovaj grad gdje je igrao zapaženu ulogu nekoliko sezona.  

Uslijedili su transferi u mostarski Velež, kakanjski Rudar a karijeru je s punih 40 godina završio u tešanjskom TOŠK-u. Trenutno se nalazi u stručnom štabu zeničkog Čelika kao prvi pomoćni trener.

- Mi smo tada igrali srcem i utakmice su bile puno bolje. A o uvjetima da i ne govorim, igrali smo na oranicama ljeti i u blatu do koljena tokom jeseni. Imali smo mizerne plate, rijetko kad smo dobivali premije. Gdje bi mi bio kraj da sam rođen tridesetak godina kasnije – kaže kroz smijeh Hrnjić.

Ipak, zadovoljan je sa svojom karijerom.

- Posebno su emotivni bili gradski derbiji u Zenici pred do kraja ispunjenim tribinama u sjajnoj atmosferi. Ipak, najdraži golovi su mi oni koje sam postigao za reprezentaciju BiH na "Dunhil" kupu u Maleziji – prisjeća se Hrnjić i dodaje:

- U polufinalu smo pred 50.000 gledalaca pobijedili domaćina, a ja sam bio strijelac jedinog pogotka.

Hrnjić je bio član naše reprezentacije na historijskoj prvoj utakmici odigranoj u Albaniji 30. novembra 1995. godine.

Naša reprezentacija je bila poražena rezultatom 0:2, u Tirani su nastupili: Ismir Pintol, Vedin Musić, Ibrahim Duro, Muhamed Konjić, Senad Begić, Nedžad Fazlagić (80. Said Fazlagić), Esmir Džafić, Enes Demirović, Husref Musemić (46. Amir Osmanović), Asim Hrnjić i Almir Turković. Selektor je bio Fuad Muzurović.

- Okupili smo se u Zagrebu gdje sam otputovao autobusom. Nekako smo se okupili, nas 12 i avionom odletjeli za Tiranu. Igrali smo u dresovima marke “Patrick” a, koliko se sjećam, nismo imali niti štucne – kaže Hrnjić.

Revanš susret na Bilinom polju je odigran 24. aprila 1996. godine, a utakmica je završila bez golova.

- Poželio bih svakom igraču da doživi to što sam ja doživio tada u Zenici. Osjećaj je neopisiv, i danas kad se prisjetim srce se ispuni emocijama. To je vrh, na leđima sam nosio broj 10 a taj dres još uvijek stoji na posebnom mjestu u mojoj kući i tu će zauvijek i ostati – ističe Hrnjić.

Savez me je zaboravio 

- Nogometni savez ne vodi brigu o svojim bivšim reprezentativcima. Danas reprezentaciju gledam samo na televiziji iako igraju ovdje, u mojoj Zenici. Nikad nisam od rukovodstva Saveza dobio niti obični kalendar a da ne spominjem ulaznicu za neku od utakmica. Vjerojatno ima još nas koji smo nekad nosili državni dres a danas smo zaboravljeni - kaže Hrnjić.

Trenerska licenca

- Uspješno sam položio za „A“ licencu. Profi licenca, za mene, iziskuje previše finansija i o tome trenutno niti ne razmišljam. Jedino kad bi neki klub uložio novac, tada bih nastavio sa školovanjem – naglašava Hrnjić.