Isti naslov stajao je 2007. u ovo doba, samo mnogo gori plasman na tabeli imao je Željezničar. Bio je zapravo to plasman zbog kojeg su se svi što je plavo srce u njima - morali stidjeti.
Semir Štilić izvučen je u pretposljednjem kolu iz potpalublja zanemarenosti uvjetovane neproduženjem ugovora. Treniralo je nekoliko, kasnije će se pokazati, ozbiljnih igrača s juniorima, dok su vlastodršci držali pramac ka provaliji. Čak je i Ibrahim Šehić trenirao s tim nekim drugim-trećim timom.
Sreća je pa su navijači Željezničara imali mogućnost prisustvovati njihovim treninzima na kojima je bilo mnogo zanimljivije nego na mrcvarenjima prvotimaca. Ovaj novinar, recimo, često je uživao u partijama tri na tri, četiri na četiri, a onda se nakon toga igralo jedan na jedan, s tim da je ulogu tog što ga treba predriblati obavljao jedan od bivših trenera, inače defanzivac kao igrač. Pa kad bi mu Štilić zamahnuo, a ovaj se našao na podu kako stražnjicom taba zemlju, tako bi se prokikotalo onih desetak navijača žednih lijepog fudbalskog poteza.
Pa iako se do pretposljednjeg kola strepilo za opstanak, barem je na treninzima, barem tog drugog tima, vrvjelo od majstorija.
Pokazalo se tada, a Štilić je naveden kao primjer koji simbolizira majstorstvo u vrijeme kuburenja, da nije najbitnije imati vrhunske igrače. Kakva vajda od njih ako već klub vode analfabete. Pokazalo se da su za rezultat bitne pravovremene procjene, inteligencija, takt, strateška potkovanost. I da igraju stvarni, a ne krnji fudbaleri.
Procvat svega toga uslijedio je u godinama poslije. Apsurdno je, recimo, da je 2008. Željo u svom sastavu imao i Štilića i Dialibu, i Cocalića i Vugdalića, pa u vezi jednog vrlo solidnog Kambera i vrhunskog Pelaka, ali za badava.
A onda kada se 2009. vratio Amar Osim i oni što nisu važili za solidne fudbalere - postali su. Nije bilo bitno imati virzuoze, stvoren je sistem, organizacija, rodili su se čvrstoća i karakter pa su uslijedile godine Željinog boljitka.
Bilo, ne ponovilo se - istim riječima, narodskom krilaticom može se okarakterizirati prethodna sezona, makar bila uspješnija nego ta 2007. kada je pobjedom nad Borcem Željo izborio opstanak u ligi (na kraju je čak bio i peti jer je u potpuno nebitnom posljednjem kolu došao do davno zaboravljene gostujuće pobjede u Orašju).
Sve ono što se dešavalo u Želji tokom sezone u kojoj je na terenu više nego negledljivim igrama izborio mjesto u Evropi možda najbolje ilustruira dugovječnu praksu propadajućih subjekata u BiH, bilo privrednih, bilo sportskih, nadasve društvenih. Kad zagrampa neko ko bi volio da zna, ambiciozan je, ali ne zna, pa sam sebe dovede do zida, a u procesu odvođenja na dno poremeti najosnovnije čak i ljudske odnose i kriterije.
Kada se u takvoj atmosferi mora vaditi kestenje iz vatre - to izgleda ovako kako je izgledalo sa Željom u proljetnoj polusezoni.
Sada, na kraju, s nekoliko solidnih partija i s priličnom distancom na frtutmu koja se dešavala, a koja je doprinijela zastrašujućim zaostatkom od 20 bodova za Sarajevom, uvjereni su mnogi da će sljedeće sezone biti skroz druga priča.
Kreće se od početka, što i najzagriženijim protivnicima Amara Osima stvara uvjerenje da će "biti zanimljivo". Bit će pripreme, a taj neće propustiti da dovede sebi nekoliko igrača kakvi su mu potrebni.
Plavima je u ovome trenutku potrebno baš to - angažman nekolicine novih približnog nivoa Ermina Zeca koji je u onih dvjestotinjak minuta "kada ga ništa nije boljelo" pokazao da se bavi nekim drugim sportom u podnosu na svoje saigrače. Taj njegov sport zove se fudbal i kad bi mu pridružili dvojicu-trojicu takvih evidentno je da bi bio spreman povesti Želju u neku sretniju budućnost.
Bila licenca ili ne bila.
