JA POGOĐEN NISAM, NI UMRO, NI PAO

Kako je dobro vidjeti te opet

Bez Veleža se, jednostavno, ne može. Ne može BiH, ne može regija, ne može... – kaže Duško Bajević

Pehar stigao: Velež ponovo među elitom

Piše: Feđa IBRULJ

9.6.2019

Još jedno poglavlje u bogatoj historiji Veleža je arhivirano. Velež se vratio u Premijer ligu nakon tri sezone, u kojima je prošao puno toga. Bilo je teško, neki su se plašili najgoreg, ali Velež je pronašao način da se kao i mnogo puta do sada provuče, izvuče i ispliva na površinu. Nešto poput rokenrola. Tu je od svog nastanka, nekada je dolje, nekada je gore, nekada je interes manji, ali onda se dogodi ono nešto pa se stvari počinju mijenjati. Ljudi kažu tu je, itekako je živ.  

- Velež je simbol Mostara, kada spomeneš Mostar, tu su Velež i Stari most. Bez Veleža se, jednostavno, ne može. Ne može BiH, ne može regija, ne može... – kaže Duško Bajević, legendarni igrač Veleža.

Legende kluba

Zato je lijepo bilo biti na stadionu „Rođenih“ početkom mjeseca, bilo je znanih i neznanih, velikih legendi kluba, osoba iz kulturnog i političkog života, ali i onih „običnih“ navijača, koji su godinama bili najveća snaga. Ljudi koji su u svojim kasnim šezdesetim ili ranim sedamdesetim godinama ozarenih lica dolazili po ko zna koji put na stadion, koji su uz Velež čitav svoj život, neki po trideset ili četrdeset godina.

Oni će vam i danas bez problema ispričati kako je sve nekada počelo na „starom Veležovom“, kako je igrao Mujić, kako su se kopali temelji za Bijeli brijeg, kako se u Fići znalo putovati do Rijeke, Zagreba, šta je radio Kulje (Vladić) poslije Vemblija, na koga je bio ljut Mara (Marić) u svlačionici, šta je rekao Vaha (Halilhodžić) sudiji na tamo nekoj utakmici, s kim se i zbog čega kladio Baka (Slišković), kako je Duško (Bajević) priznao da nije dao gol iako je sudija pokazao na centar, kako je „tata Jole“ (Jole Musa) sve sredio, šta je radio Tuce prije utakmice u kojoj je zabio četiri gola itd...

To su oni ljudi koji su tu bilo da se radilo o derbiju, nekoj „običnoj“ utakmici, ali i prijateljskoj. To su oni koji nikada nisu pitali kako i zašto, niti su znali dati odgovor na to pitanje, ali su uvijek bili tu. Jer, Velež je Velež. Velež kojem nisu trebali silni trofeji da bi bio to što jeste. Jer, da se razumijemo, u Veležu nikada novca nije bilo previše, nikada se nisu kupovala skupa pojačanja, ali to „Rođenima“ nije ni trebalo. Oni su godinama kroz generacije na terenu imali i majstore i fudbalske boeme, šmekere, mangupe, ali i one radnike koji su bili spremni trčati, raditi za dvojicu, trojicu. Koji su za njegove navijače bili najbolji na svijetu i kojima nisu trebali silni trofeji da bi to potvrdili.

 Svi navijači

A svi su navijači u tom Mostaru. Nije bitno koliko si golova dao kao igrač, jesi li predsjednik kluba ili ti dijete igra za pionire „Rođenih“. To je ljubav, ali riječi ponajvećih koje je klub iznjedrio su najveća potvrda ove teze.

- Velež je veliki, jak simbol Mostara i Hercegovine. I cijele domovine. Ima puno ljudi koji vole taj naš Velež, koji im je ostao u srcu. Veliko zadovoljstvo je biti veležovac. I „Rođeni“ su se vratili ili izronili kao Stari most. To su dva najjača simbola grada Mostara. A kad se to ujedini, to je jedna velika snaga. Za sve ljude dobre volje koji vole Mostar i Velež to je baš fina simbolika, i sportska i ljudska - drhtavim glasom kaže veliki Vahid Halilhodžić.

Navijači su to koji ne odustaju ni danas, kada su se stvari u sportu promijenile, kada je sport postao biznis u kojem se naši klubovi, ne samo fudbalski već i drugi, teško snalaze. Zato se događalo to što se događalo Veležu, koji je opet imao tu neku sreću da izbjegne, recimo, sudbinu košarkaškog kluba Bosne i mnogih drugih sportskih kolektiva u BiH. Jer to je Velež. Klub koji uvijek pronađe način da, bez obzira na težinu problema, ispliva na površinu, klub koji je prošao puno toga u svojoj prošlosti, klub ponosa, slave, inata...

Četiri dana rada 

"Rođeni šampion“, pisalo je na majicama nakon što je odigrano posljednje kolo Prve lige Federacije, a i kako se došlo do tih majica, pokazuje posebnu ljubav prema ovom klubu.

- Bilo je svega, nerava, hormona, prepirki, umora, pjevanja, zezancije, a najviše smijeha. Bilo je bitno samo da se odštampa dovoljan broj majica. Niko se nije žalio na umor, a ljudi su se svaki dan vraćali da rade. U četiri dana 6.000 majica, nije šala, 6.000 majica izašlo je iz toga malog rudnika – rekli su navijači Veleža.

Hadžiabdić: Ponovo rođeni

- Ljudi koji su preuzeli klub prije tri godine napravili su u ovom periodu strašan posao i zato im svakako trebao skinuti kapu. Nakon svega što je klub prošao, mi koji smo uz taj klub se

osjećamo kao ponovo rođeni. Velež se vratio tamo gdje je njegovo mjesto. Povratak Veleža u Premijer ligu znači puno više od samog rezultata – kaže nekadašnji poznati igrač Veleža Džemal Hadžiabdić.

Evropske utakmice

Legendarno desno krilo „Rođenih“ Sead Kajtaz nije krio sreću nakon povratka Veleža u društvo najboljih.

- Velež, jednostavno, zaslužuje da igra Premijer ligu, pa čak i više od toga. Armija navijača Veleža zaslužuje da gleda premijerligaške, ali i evropske utakmice. „Rođeni“ se sigurno neće zadovoljiti samo plasmanom u viši rang, već želimo svi skupa korak naprijed – naglasio je Kajtaz.  

Dva puta Velež je osvojio Kup Jugoslavije. Bilo je to 1981. i 1986. godine i to su dva najveća uspjeha u historiji kluba.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.