Nisu važni milioni, svi isto vrijedimo

Jusuf Nurkić, devetnaestogodišnji Živiničanin koji je dobio priliku da zaigra u NBA

Azra ISLAMAGIĆ-MULAHMETOVIĆ
27.07.2014 15:06


Ukrasti pola sata slobodnog vremena Jusufa Nurkića, košarkaškog reprezentativca Bosne i Hercegovine i novopečenog NBA igrača, mnogo je više od ispunjenja profesionalnog cilja jednog novinara. To je čast, jer je vrijeme ovog devetnaestogodišnjaka iz Živinica skupocjeno i dragocjeno.

Njegov trud vraća mu se uspjesima na parketu, koji vrijede milione. Nakon što je u proljeće, kao član zagrebačke Cedevite, prema renominarom DraftExpressu, svrstan među najbolje mlade igrače svijeta, prigrlio ga je Denver nagets, izdvojivši za ovaj transfer 4,6 miliona američkih dolara.

I ne samo to, Nurkić je ušao u historiju bh. košarke kao najbolje rangirani aktuelni reprezentativac naše zemlje na tradicionalnom izboru novih igrača u najjačoj svjetskoj ligi, odnosno draftu američke NBA. Izabran je u prvoj rundi drafta, kao 16. "pik" od Čikago bulsa, koji su njegova prava ustupili Denver nagetsima.

Sustiže me umor

Ipak, u njegovom fokusu trenutno je reprezentacija, u kojoj novca nema pa se topi i ponire, ali se i jako voli, kako kaže Nurkić.

 

Odmah po završetku turnira koji se igrao u Sarajevu od 10. do 20. jula, kada ste sa selekcijom U-20 osvojili prvo mjesto na Evropskom prvenstvu B-divizije i izborili nastup u elitnoj A-diviziji, pridružili ste se A-timu. Ima li umora?

- Psihički već imam dosta problema, jer sam samo dva dana u ovoj godini bio kod kuće u Živinicama. Nemam odmora ni sekunde, umor me sustiže, ali nadam se da ću prebroditi sve to.

Vratimo se, ipak, u prošlu sedmicu. Jeste li se, onako kapitenski optimistično, nadali da će turnir u Sarajevu proći bez poraza?

- Znate kako, u ekipu mladih igrača, gdje su svi željni dokazivanja i gdje je sve puno zahtjevnije i odgovornije, došao sam iz Cedevitinog sistema, gdje sam, također, bio nosilac igre. No, u reprezentaciji je moj kvalitet morao doći do izražaja na drugačiji način. Kao kapiten, morao sam paziti na sve. Nastojao sam da budem vođa kako vani, tako i na terenu. Uspjeli smo napraviti jednu superlijepu priču. Prošli smo sve utakmice bez poraza i s dosta koševa razlike. Timski kvalitet je pod vodstvom Alena Abaza došao do izražaja. Publika je to prepoznala i hvala joj na tome.

Opravdali ste očekivanja, iz meča u meč bili ste jedan od najefikasnijih igrača.

- Samo sam bio vođa na parketu. Moj lik uopće nije bitan u svemu tome, jer smo mi ekipa koja je igrala zajedno. Nije važno koliko je ko zabio, bitno je ko je na kraju šta osvojio i tako ćemo se ponašati i dalje. Bez ostalih, ni moj kvalitet ne bi došao do izražaja. Ali, treba zaključiti priču o U-20 i preseliti se u A-tim. Potrebno je mnogo prilagođavanja u tako malo vremena.

 

Naša novinarka pored našeg kolosa

 

Ovo je Vaše vrijeme, definitivno.

- Jeste, to je činjenica, ali u svemu tome čovjek mora imati odmora, a ja ga trenutno ne mogu naći. Nažalost, prilikom proslave ulaska u A-diviziju povrijedio sam koljeno. Boli me. Momci su skočili na mene i ne znam šta se desilo. Krivi potez.

Ipak, ne odustajete od treninga. Kakva su Vaša očekivanja od A-tima?

- Tu sam da pomognem. Što se mene tiče, ne moram ni igrati, samo neka Bosna i Hercegovina pobjeđuje. Trener Duško Ivanović izvući će iz svakog igrača ono najbolje.

Selekcija BiH igrat će u nedjelju navečer humanitarni meč u Zenici protiv Švedske, a zatim slijedi revanš u Tuzli, što je za Vas, kažete, posebno važno.

- Nikada još nisam igrao u Tuzli, takoreći svom gradu. Očekujem dobru atmosferu. Tuzla je grad košarke, ima publiku koja voli ovaj sport. Bit će mi čast da nosim bh. dres u toj utakmici. Očekujem spektakl na tribinama i terenu.

Mlađi brat

Šta kaže raja u Živinicama na sve Vaše uspjehe?

- Malo je teško održavati kontakte. Uvijek sam bio raja i bit ću, ali imam mnogo obaveza i ne samo to, uvijek su tu nove obaveze i nove sredine. Sve je prebrzo i nikad ne znam šta će se sutra dogoditi.

Kako hvatate predah?

- Kada sam bio u Hrvatskoj ili Sloveniji, najviše me je odmaralo popodnevno spavanje ili druženje sa prijateljima. Ali, ovdje, u Sarajevu, osim što ne možemo naći vremena za predah, stalno je kiša. Ružno je vrijeme. Družim se sa saigračima kako bi vrijeme što brže i bezbolnije prošlo.

Žalite li što u tolikoj mjeri žrtvujete privatni život?

- Moja podrška su roditelji i djevojka. Imam mlađeg brata, šestogodišnjaka, između nas je 13 i po godina razlike. Razdvojeni smo i to mi malo teško pada. Prvi profesionalni ugovor potpisao sam 2009. godine za slovenski Zlatorog Laško. Imao sam 15 godina i bilo je veoma teško. Bio sam sam, ostavio sam svoje kod kuće, nisam imao vremena da razmišljam o njima, ali sam, s druge strane, sve više razmišljao o tome, jer mi se nije ostajalo. U te tri godine stekao sam mnogo dobrih prijatelja i, bez obzira na to kako se sve u klubu završilo, na kraju bih se uvijek rado vratio u to mjesto, u kojem sam počeo karijeru, jer mi je bilo prelijepo.

Kada putujete u Ameriku?

- Ne znam, još se dogovaramo.

 

Dug je put do miliona. I koliko god bude para na papiru i računu, uvijek ću ostati isti

 

Kako je bilo prisustvovati NBA draftu?

- To je jedan od najgledanijih događaja u svijetu i stvarno je čast biti pozvan. Kada čujete svoje ime i prezime tamo, kada čujete kako izgovaraju Bosna i Hercegovina... To je događaj koji ću pamtiti cijeli život. Takva organizacija ne postoji u Evropi, teško je opisati. Prvi sam Bosanac koji je izabran u prvoj rundi, i to na tako visokom mjestu. Došao sam do NBA. Nema dalje. Od toga nema dalje.  

Sada je sve na Vama.

- Za nepunih pet godina profesionalnog bavljenja košarkom, došao sam do NBA. To je najviša stepenica u košarci u svijetu. Vjerovatno ni sada nisam potpuno svjestan šta se to sve dešava oko mene. U onom trenutku kada su prozvali moje ime i kada sam izašao za govornicu, kroz glavu mi je u sekundi proletjelo milion misli.

Na ovogodišnjem NBA draftu među prvih deset bilo je sinova bivših američkih košarkaša. Jesu li oni zbog svog prezimena na neki način bili u prednosti?

- Tamo je bitan kvalitet, čak ni to da li je igrač sada najbolji, nego koliko može napredovati. Gleda se učinak, ali je važnije kakav je čiji domet. To je američki sport i nema mnogo kalkulacija.  

Putovanje u Bruklin bila je Vaša prva posjeta Americi. Koliko ste uspjeli vidjeti u tih desetak dana?

- Mnogo. Odmah se može prepoznati kako je to drugačiji svijet nego ovdje. Sve je drugačije, od ljudi do izgleda gradova, organizacije, svega.

Pripremate li se polako psihički za promjenu adrese?

- Nemam se šta pripremati, to je normalno, spreman sam na sve. U tih desetak dana koje sam proveo tamo, bilo mi je prelijepo i, ako tako bude i u naredne četiri godine, bit će super.

Kakva je Vaša vizija karijere u Denveru?

- Rano je o tome govoriti, a dječački snovi su ispunjeni. NBA, nema dalje!

Ovih dana dosta vremena provodite sa Mirzom Teletovićem, koji igra za Bruklin netse.


- Mnogo pričam s njim o NBA i drago mi je što mi on može reći šta me očekuje. Nažalost, nismo u istom timu i viđat ćemo se od utakmice do utakmice. Mnogo se putuje, mnogo je utakmica, igra se skoro svakog drugog-trećeg dana.

Slučajno otkriće

Tamošnja javnost bila je iznenađena kada je isplivala informacija da se profesionalno sportom bavite tek pet godina. Još da su znali da Vas je menadžer otkrio zahvaljujući jednoj tuči u kojoj je Vaš otac prebio 14 muškaraca. Priča se da je to pročitao u novinama i potražio tog krupnog čovjeka i, jedino na osnovu njegove građe, na Vas je od prvog susreta gledao kao na budućeg NBA igrača...

- Da. Sve je počelo spontano. Enes Trnovčević našao je moga oca i pitao za mene. Dok sam bio dječak on je bio jedini koji je na taj način i sve vrijeme pričao o meni. Moj agent i moji roditelji zaslužni su za ovo što sam ja danas. Dali su mi priliku i podržali me od početka. No, ja dugo nisam odudarao od vršnjaka, razrastao sam se u posljednje tri godine do 211 centimetara.

Oštro govorite o svojim počecima.

- Sve se odvija tako brzo da nemam odgovora na sve to. Možda inat da uzmem kao odgovor. Krenuo sam od nule. Uzeo sam loptu u ruke i počeo trenirati neki sport za koji su mi rekli da bih mogao biti dobar u njemu. Sve te priče, ismijavanja, lažna prijateljstva, možda sam uspio zbog svih onih koji su mislili da ne mogu to napraviti. Zatvorio sam se u dvoranu i radio, radio i radio, a nakon četiri godine došao sam do sezone u Cedeviti koju bi svako poželio. A nakon toga dođe NBA. Dakle, moraš dobiti priliku na pravom nivou da bi znao koliko vrijediš.

Sada, kada ste potpisali milionski ugovor, okupljaju li se oko Vas kvaziprijatelji?

- To ide jedno s drugim. Takav je narod.

Kako je to kad čovjek zna da vrijedi milion, dva, tri, četiri...

- Svi vrijede isto. Super je ako imaš sreće u onome čime se baviš. Moraš se potruditi i moraju se posložiti kockice, biti u pravom momentu na pravom mjestu. Ali, vjerujte mi, dug je put do miliona. I koliko god bude para na papiru i računu, uvijek ću ostati normalan.

I još jedno, ne tako teško pitanje.

- Kažite.

Može li jedna zajednička fotografija za uspomenu?

- Može, naravno.

Romantične pjesme
 

 

Volite li noćni život?

- Ne toliko. Ne izlazim po noćnim klubovima, to nije moja želja, ali volim druženje. Volim opuštenu varijantu i romantične pjesme mojih omiljenih pjevača Željka Samardžića, Nedeljka Bajića Baje i Dade Polumente.


Mnogi su iznenađeni Vašom ljubavi prema reprezentaciji. Iznenađeni su da je u tolikoj mjeri stavljate ispred klupske karijere. Zašto?

- Dobro pitanje. Ove godine stvarno sam imao jaku sezonu, ali je psihički moment mnogo teži i opasniji. No, reprezentacija je poziv na koji ću se uvijek odazvati, bez obzira na sve. Trenutno nisam zdrav i pitanje je kako naprijed, ali došao sam s namjerom da igram.  

Sve boli briga za sve

Reprezentacija BiH odigrat će 13. avgusta u Londonu prvi meč u kvalifikacijama za Eurobasket 2015. godine. Kakve su nam šanse za prolazak dalje?

- Imamo četiri utakmice. Nema laganih protivnika, ali ni naš kvalitet nije sporan. Cilj nam je da prođemo kvalifikacije za Eurobasket. Možemo napraviti čudo.

Idete naprijed bez obzira na to što je Košarkaški savez BiH u velikoj krizi.

- Nema smisla da nekolicina ljudi sama traži i osigurava potrebni novac i da se predstavnici vlasti ne odazivaju ni na šta. Igrači riskiraju svoje zdravlje, publika se udaljila od tribina, loše je u svakom smislu. Svi gledaju samo ličnu korist, sve boli briga za sve. Došlo se do zida, ne vidi se kud dalje. Naša djeca zaslužuju priliku.

Vratit ću se u Zadar

Osvrnimo se i na Vašu igru u Zadru i Cedeviti.

- U Zadru sam proveo najljepših šest mjeseci u svom životu. Sigurno ću se vratiti i ponovo zaigrati za taj klub. Cedevita je klub koji mi je mnogo pomogao i koji raste iz dana u dan i za sedam godina postojanja već drugi put igra Euroligu. Ove godine smo usred Beograda dobili Partizan, a atmosfera je bila za pamćenje.

NA VRH