Ponekad naiđemo na priče koje nas natjeraju da se zamislimo i podsjetimo na prave vrijednosti.
Jedna od takvih je i životna priča legendarne bosanskohercegovačke košarkašice Silvane Mirvić, koju nisu uspjeli slomiti ni ubistvo brata 1992. godine u Višegradu, ni smrt oba roditelja, a ni bolest.
Evropsko srebro
Osvajačica srebrene evropske medalje s reprezentacijom bivše Jugoslavije i historijske, prve zlatne košarkaške za Bosnu i Hercegovinu na Mediteranskim igrama 1993., sa 70 poena na jednoj utakmici rekorderka u našoj zemlji... hitno je podvrgnuta operaciji štitne žlijezde u francuskom Marseju.
- Prvi znakovi da nešto nije uredu bili su ubrzani otkucaji srca, premorenost... Operacija je trajala dva sata. Doktori su rekli da će oporavak trajati tri mjeseca. Sada je malo bolje i nadam se da je najgore prošlo. Naučila sam da se borim kroz život i što bi sada bilo drugačije? Hrabro prihvatam sve nedaće, jer što me ne ubije, to me ojača - kaže Mirvić za "Dnevni avaz".
Silvana, koja živi u Marseju, gdje trenira muški amaterski košarkaški tim Buk Bel Er i radi u školi mode, ne krije da je bila mnogo uplašena nakon što su joj dijagnosticirali bolest.
Silvana je 1993. osvojila mediteransko zlato
- Kao sportistkinja sam doživjela neke povrede, imala sam tešku saobraćajnu nesreću u Francuskoj 1996., no ova borba je bila nešto sasvim drugačije, novo za mene. Sport me je naučio da uvijek moram biti pozitivna i šta god da mi se dogodi ne predajem se, optimistično i pozitivno gledam na sva dešavanja.
U ovome su mi mnogo pomogli moji prijatelji koji su tu uz mene, a dobila sam i poruke podrške od bivših saigračica, sa svih strana. To je bogatstvo jer čovjek kroz život ne može sam - ističe Mirvić.
Gorko iskustvo
Ova 43-godišnja Višegrađanka istakla je da je uvijek bila borac, na šta ju je natjeralo gorko životno iskustvo.
- Brata Mirsada su mi ubili na obali Drine 1992. godine, a identificiran je 2010. Za tri godine sam pokopala najmilije, majku 2009., godinu kasnije brata i oca 2011. Teško mi je kad dođem u Višegrad. Prođem gradom i ne sretnem nikoga koga sam poznavala.
Tamo idem samo na bratov mezar da proučim Fatihu. Ne mogu da se sretnem s mnogim ljudima koji danas mirno gradom šetaju, a ubijali su, silovali... To je uvreda i ne mogu to zaboraviti - rekla je Mirvić.
Medalja za narod
Mirvić je zlatnim slovima upisana u historiju bh. košarke. Sa samo 20 godina bila je članica reprezentacije bivše Jugoslavije koja je na Evropskom prvenstvu u Tel Avivu 1991. osvojila srebrenu medalju.
A onda je 1993., tokom agresije na BiH, bila članica ekipe koja je osvojila zlatnu medalju na Mediteranskim igrama u Monpeljeu i pri tome postigla pobjednički koš za titulu tri sekunde prije kraja meča s Italijom.
- Draga mi je i medalja s reprezentacijom Jugoslavije, no Monpelje je nešto posebno. Igrale smo za Bosnu, za naš narod, igrale smo srcem. Moje misli su tada bile upućene mojim roditeljima i mom napaćenom narodu. Miješale se tuga i sreća - prisjeća se Mirvić, nekada odlično krilo, koja je dres BiH nosila i na EP-u 1999. godine.
Povratak u BiH
Mirvić je nekada igrala za sarajevski Željezničar, nosila je i dres zeničkog Čelika prije tri godine. Nastupala je i u Španiji i Francuskoj, bila je prvi vrhunski sportista koji se nakon rata vratio u BiH. Je li to bio korak naprijed ili nazad u karijeri?
- Svi su bježali vani u to vrijeme i za mene su govorili da sam luda što se vraćam. Nikad se nisam pokajala zbog te odluke, to je bio korak naprijed za mene. Otac mi je bio u Goraždu, majka u Čačku. Željela sam ponovo okupiti porodicu, da budemo zajedno pa sam napustila Španiju. Sretna sam zbog te odluke jer vidjeti opet roditelje zajedno nema cijenu - kaže Mirvić.
