Razija Mujanović. Malo je imena iz Bosne i Hercegovine koja su, poput Razijinog, u sportu prepoznatljiva skoro na svakom kutku ove planete. Ono što je svojevremeno Amerikanac Majkl Džordan (Michel Jordan) bio u muškoj, to je Razija bila u ženskoj košarci.

Prevedeno - klub koji hoće trofej, taj zove Raziju, a ostalo je stvar tehnike. Četiri titule klupskog prvaka Evrope, tri puta najbolja košarkašica Starog kontinenta, olimpijska i svjetska viceprvakinja, zvijezda američke ženske WNBA lige...

Uspjeh Jedinstva

- Kako objašnjavam svoj uspjeh? Pored fizičkih predispozicija za košarku, vjerovatno i time što sam sportu pristupila jednako uporno kao i svemu drugom u životu. Za mene nije bilo nešto za što ću reći "ne mogu", "neću", “ne znam”... - kaže Razija za naš list.

Mujanović, koja je prije 48 godina rođena u selu Ratkovići, sportski je proslavila Tuzlu u Evropi. Predvodila je Ženski košarkaški klub Jedinstvo do senzacionalnog trijumfa u Kupu šampiona 1989.

Do danas je to ostao rezultat kojem se nijedan ženski klub u Bosni i Hercegovini ni ostatku bivše Jugoslavije nije primakao.

- Imale smo veliku sreću da nas je vodio Mihajlo Vuković, veliki trener i veliki čovjek, koji je talent igračica pretvorio u skoro pa nepobjedivi kolektiv. Bitnu ulogu igrala je i publika. Navijači su prepoznali da se u Tuzli dešava nešto veliko, počeli su puniti dvoranu i mislim da smo im se odužili na najbolji mogući način, titulama u Jugoslaviji i Evropi - prisjeća se nekadašnji sjajni centar (201 centimetar).

Uspomena iz Brazila: Mujanović sa saigračicama  

Kasnije su u njenoj karijeri došli i drugi veliki trofeji i uspjesi. Koliko je, kaže, sa profesionalne strane, najbolje igračke dane imala u Italiji, Razija priznaje da ju je brazilska epizoda (u dva navrata, od 1996. do 1998. te 2000., igrala je u Kampinasu) toliko opčinila da je umalo ostala da živi u Južnoj Americi.

- Brazilci su sjajan narod, veseo, druželjubiv.. prema meni su bili naročito pažljivi, držali su me kao malo vode na dlanu. Bilo mi je toliko dobro da sam se uplašila da ću, ako provedem još jednu sezonu, ostati da živim u Brazilu - kaže Razija.

Mada je bila obasuta ponudama da promijeni državljanstvo i sebe liši mnogih problema (naročito "mrcvarenja" s vađenjem viza u ratnom periodu), Raziji je bila nepojmljiva mogućnost da se odrekne svoje države i reprezentacije.

Podrška državi

Naprotiv, svim silama nastojala je da afirmira BiH, od materijalne pomoći, naročito za vrijeme agresije na našu državu, pa do onoga što najbolje radi, a to je košarka.

- Zlatna medalja s reprezentacijom 1993. godine u Monpeljeu možda je i moja najdraža pobjeda, jer smo je postigli u ratno vrijeme i dokazali da BiH postoji. Nikad se ne bih odrekla bh. pasoša, kad god su mi dolazili s tim prijedlogom, moj odgovor uvijek je bio isti - izjavila je Mujanović.

Od dresa reprezentacije BiH Mujanović se oprostila u septembru 2007. da bi u novembru iduće godine zaključila igračku karijeru. Razija sa suprugom Idrizom Gibanicom danas živi u Sarajevu, daleko od sporta, najdalje od košarke, ne svojom voljom.

- Dobro znate situaciju u odnosima mene i pojedinaca iz našeg Košarkaškog saveza, smiješno je bilo šta i komentirati - kaže Razija o apsurdu da se najavljuje renesansa naše ženske reprezentativne košarke, u kojoj, međutim, ni u kakvoj ulozi nema mjesta za njenu legendu.

Sa suprugom Idrizom: Danas daleko od košarke

Vuković, Nikolić, Ćosić...

Razija uvijek ističe da je Mihajlo Vuković bio čovjek koji je najzaslužniji za njen sportski uspon. Od trenera, ističe i njegovog pomoćnika u Jedinstvu Zdravka Dugonjića.

- Radila sam i s drugim velikim trenerima u bivšoj Jugoslaviji, kao što su Aca Nikolić i Krešimir Ćosić. Upijala sam od njih sve što sam mogla - kaže Razija te naglašava da su, prema njenom mišljenju, treneri sa prostora bivše Jugoslavije daleko najbolji od svih.

Kandidat za Kuću slavnih

Zbog doprinosa bh., evropskoj i svjetskoj košarci, Mujanović je nominirana za prijem u Kuću slavnih Međunarodne košarkaške federacije (FIBA).

Hoće li postati stanovnik Kuće slavnih, što je definitivno najveće priznanje u svijetu košarke, Razija bi trebala saznati idućeg mjeseca. Iz naše države, u Kuću slavnih FIBA-e 2007. godine izabrani su Mirza Delibašić i Dražen Dalipagić.

Smrt roditelja

Razija će, nažalost, posljednje dvije godine pamtiti i po smrti roditelja. U septembru 2013. preminuo je njen otac Halil, a u julu 2014. i majka Safija.

- Tek kada izgubiš roditelje, vidiš koliko su ti značili. Otac i majka uvijek su bili neko kome se uvijek možeš vratiti, podijeliti i tugu i radost, imati podršku i oslonac u svemu - kaže Razija.

Mada je bila obasuta ponudama da promijeni državljanstvo i sebe liši mnogih problema, Raziji je bila nepojmljiva mogućnost da se odrekne svoje države i reprezentacije