ISPOVIJEST Legendarni košarkaš sarajevske Bosne

Zdravko Čečur za "Avaz": Želim da još jednom posjetim grobove Davorina i Mirze

Nadam se da će mi bolest, koja sve više uzima maha, dozvoliti da 8. decembra posljednji put vidim Sarajevo, kaže slavni sportista, koji danas živi u Domu penzionera u Trebinju

P. MUCOVIĆ
29.10.2018 22:11

Zdravko Čečur, legenda Košarkaškog kluba Bosna iz njenih najslavnijih dana, danas živi u Domu penzionera u Trebinju.

Iako vidno narušenog zdravlja, legendarni Čeča prisjetio se za naš list slavnih dana, igranja u Bosni, ali i druženja s Davorinom Popovićem, Mirzom Delibašićem i mnogim drugim, kako kaže, divnim ljudima.

Broj 13

- Želim da još jednom odem u Sarajevo i posjetim grobove mojih prijatelja Davorina i Mirze. Na svakoj godišnjici Davorinove smrti u junu ja sam bio u Sarajevu, izuzev na posljednje dvije.

Nadam se da će mi bolest, koja sve više uzima maha, jer bolujem od karcinoma prostate, pa iako sam operisan, ipak napada kičmu i koštanu srž, od čega me boli i rame, dozvoliti da 8. decembra, na godišnjicu Mirzine smrti, posljednji put vidim Sarajevo - kaže Čečur, ne krijući svoje teško zdravstveno stanje.

- Nosio sam dres sa brojem 13, iako mnogi možda ne bi, jer smatraju da donosi neku nesreću, meni je donio sreću. Pa, i kad je trebalo da se operišem, rekli su mi da ima termin za petak, 13., a ja, onako, oduševljeno pomislim: “E, to je moj dan.” I zaista se pokazalo da jeste, jer evo, sad će u januaru biti dvije godine od operacije, a ja se nisam nadao da ću živjeti ovoliko.

Čak sam i stan prodao, jer više nisam mogao sam, a i skupo mi je bilo održavanje sa penzijom nešto malo većom od 200 KM. Dvije godine sam išao u javnu kuhinju da jedem, a onda sam došao ovdje. Evo, hvala Bogu, poživio sam.

Novca od stana je ponestalo, ali zahvaljujući Gradskoj upravi Trebinja te direktorima Centra za socijalni rad i Doma penzionera, iznađena je mogućnost da i dalje ostanem ovdje, gdje imam sve što mi je potrebno. Iz svog starog stana sam donio svoj veliki krevet, jer kako da ja od dva metra stanem u one male krevete - kaže Čečur.

Podsjetio se zatim na dane iz mladosti, kad se počeo baviti košarkom... Počeo je igrati kao gimnazijalac na popularnoj Brekani, a mladim zaljubljenicima u košarku trener je bio Rade Aleksić.

Dolazak Tanjevića

- U Bosni sam se obreo sasvim slučajno. Naše komšije iz Trebinja preselile su se u Sarajevo tako da sam ja zimi išao u Sarajevo da vidim snijeg, a njihov sin Vlado bi dolazio kod nas da se kupamo i uživamo u čarima trebinjskog ljeta.

Kad sam bio na zimskom raspustu u drugom razredu gimnazije, zbog moje visine, primijetio me je Milenko Novaković i pozvao da dođem do njihovih prostorija. Pitali su me da li bih volio da igram za njih. Ja sam rekao da bih, ali da moram prvo da se dogovorim s roditeljima - kaže Zdravko, koji se nakon mature priključio “Studentima”, tada članovima Druge lige.

- U Prvu ligu smo ušli 1972. Prve godine jedva smo opstali da bismo iduće bili četvrti. Dolaskom trenera Bogdana Tanjevića počeli smo češće trenirati, što bi rekli ozbiljnije. Išli smo i na pripreme, a ostalo je već poznato. Došli su Varajić, Krvavac, Đogić, braća Terzić… - govori Čeča.

Kaže da nije previše nostalgičan, ali se drži izreke koju je davno pročitao, a to je da “onaj ko nema uspomena, nije ni živio”.

- A ja imam mnogo uspomena, na dane u Sarajevu, na lijepa druženja s Davorinom, Mirzom, Šolmanom i mnogim drugima, ali i na dane u Trebinju, kad su svi iz Sarajeva dolazili u moj kafić da se družimo - navodi Čeča, koji je iz Bosne otišao u Pulu, gdje je ostao jednu sezonu, ali i upoznao svoju bivšu suprugu, majku njegovih sinova Saše i Davorina.

Velika čast

- Kako sam uvijek u životu donosio iznenadne odluke, tako je bilo i kad sam sa 28 godina prestao da se bavim košarkom i vratio se u moje Trebinje.

Na vjenčanju sam imao dva kuma Mirzu i Davorina, po kome je moj mlađi sin dobio ime - ističe Čeča.

U Trebinju se vjenčao i Mirza Delibašić.

- Kad su ga pitali gdje će se vjenčati, u Sarajevu ili u Madridu, gdje je igrao za Real, Mirza je odgovorio da ide u Trebinju kod kuma. To je, zaista, bila velika čast i za mene, ali i za grad – govori Čeča.

Dodaje da se s Kinđetom dogovarao da zajedno provode penzionerske dane baš u gradu podno Leotara, ali im sudbina nije dozvolila. Danas su Čečuru najveća radost sinovi, koji žive u Puli i Zagrebu, te unuka Emili, Sašina kćerka.

Uskoro će ga i Davorin obradovati, kako kaže, još jednom unukom, jer će on i njegova supruga Adina, koju je upoznao u Puli i koja je porijeklom Bosanka, dobiti kćerku.

Kako je Kinđe došao u Bosnu

Čeča nam je ispričao i kako je legendarni Kinđe došao u Bosnu iz Slobode.

- Igrali smo sa Slobodom iz Tuzle, za koju je nastupao igrač koga niko od nas nije znao, a nismo mu mogli ništa. Odmah smo poslije utakmice učinili sve što se moglo da ga dovedemo u Bosnu.

Mi smo bili u Sofiji na nekom turniru kad smo saznali da je Delibašić konačno potpisao.

Tako se Bosna kompletirala. Zatim smo 1978. postali prvaci Jugoslavije, a 1979. i prvaci Evrope - prisjeća se Čečur.

Rođen u Mostaru

Čečur je dugo živio u Sarajevu, u kojem ima dosta prijatelja i među sportistima, ali i među glumcima i pjevačima, koji ga i danas posjećuju i pomažu, i moralno i finansijski.

- Zbog posla mojih roditelja, ja sam rođen 1950. u Mostaru, ali sam sa nepunih godinu došao u Trebinje i tu odrastao. Tako da se smatram Trebinjcem, mada sam poslije u svom životu živio i u Sarajevu i u Puli - kaže Čečur.

NA VRH