U bajkama to izgleda potpuno drugačije. Meša bi prosuo suze po svojoj Grbavici i onda u hramu u kojem je i počela priča o jednom od najboljih bosanskohercegovačkih fudbalera u historiji proslavio vjerovatno najveću pobjedu u svojoj trenerskoj karijeri, koja bi ovom narodu dala malo razloga za radost.
No, u realnosti to rijetko kada ide tako. Mešine suze radosnice zbog povratka na sveti teren „Doline ćupova“ po isteku subotnje utakmice protiv Belgije zamijenile su gorke suze nemoći i neuspjeha, zbog poraza koji je zapečatio sudbinu Mehmeda Baždarevića na klupi nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Sudbina ponekad zna biti i okrutna, previše okrutna, naročito prema onima koji zaslužuju ljepši ishod.
Smrt generacije
Tačno je da o epilogu Mešinog mandata na klupi „Zmajeva“ ne smije biti dileme jer, jednostavno, nije ispunio ono što je potpisao - odveo reprezentaciju BiH na Svjetsko prvenstvo. I tu bi trebao biti kraj priče o njegovoj sudbini na klupi našeg državnog tima. Možda okrutno, ali tako to ide.
Ko poznaje Mešu vjerovatno će konstatirati da je dobar čovjek. Pošten i marljiv. I nevjerovatno voli svoju domovinu, s čijom je reprezentacijom čak i sada, nakon kraha u kvalifikacijama, spreman nastaviti raditi i vaditi kamenje iz vatre. No, kao trezvenom čovjeku valjda bi mu trebalo biti jasno da je došlo vrijeme da svako krene svojim putem. Da on nastavi graditi karijeru u nekom drugom, možda normalnijem i sređenijem okruženju, a mi ostanemo grcati nad smrću generacije kojoj je ovo, vjerovatno, bio posljednji voz da se još jednom plasira na neko veliko takmičenje.
No, nije Meša sam kriv za nesretan ishod. Kao trener, za njega je svakako najodgovorniji, no svako ko je imalo upućen u materiju zaključit će da je uzrok neuspjeha mnogo dublji od same Baždarevićeve taktike i procjene. U najkraćem, krivo je sve.
Srce i duša
Zato, Baždarević nije zaslužio da ga linčuju i pljuju. Prije ili kasnije, kao jedno od naših najvećih fudbalskih imena do sada, morao je dobiti priliku na klupi svoje zemlje, no ovo možda nije bila baš najbolja, zbog svih propratnih okolnosti. Treba ga upamtiti kao stručnjaka koji je uveo za naše prostore revolucionarne metode skautinga i analiza, koji je proputovao Evropu uzduž i poprijeko tražeći i prateći igrače naših korijena, koji će svom nasljedniku ostaviti čitav notes imena i zabilješki i, što nije nimalo zanemarivo, koji je poslu pristupio srcem i dušom. I on bi sigurno najviše volio da je uspio u misiji.
U nekoj bajci, vjerovatno i bi, no Bosna i Hercegovina, pa i njen fudbal, daleko su od bilo kakve bajke. Makar ne one sa sretnim krajem.
Biografija prožeta uspjesima
Legenda Željezničara i francuskog Sošoa, kapiten mlade reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila titulu evropskog prvaka, standardni reprezentativac selekcije bivše države, prvi kapiten državnog tima BiH, najbolji trener francuske druge lige... To bi bile neke najznačajnije crtice iz biografije Mehmeda Baždarevića.
Rođen 28. septembra 1960. godine u Višegradu, Baždarević je fudbalsko majstorstvo diplomirao na Grbavici u dresu Željezničara, za koji je u devet godina odigrao više od 300 utakmica. Dva puta je biran za najboljeg igrača bivše države, igrao je sa Željom polufinale Kupa UEFA, a nakon što je prešao u Sošo, ponio je epitet najboljeg stranca u francuskoj ligi. Igrao je još za Nim i Etoal Karuž. Za Jugoslaviju je igrao 54 puta, dok je u dresu naše mlade države zabilježio 11 nastupa.
Kao trener vodio je Etoal, koji je umalo doveo do titule prvaka Afrike, Istr i Grenobl je uveo u prvu ligu Francuske, a radio je još u Kataru i Sošou.
