Još otkad smo moj prvi rođak i ja uspjeli skupiti sve sličiče iz albuma Meksiko ’86 štampane u Gornjem Milanovcu, blaga temperatura koja zahvata moj organizam za vrijeme Mundijala vraća se u četverogodišnjem ciklusu.
Svađa oko najboljeg igrača Meksika između sinova dvije sestre obilježila je to ljeto prije trideset dvije godine, koje sam proveo kod tetke u Zenici. Haris je, naravno, a sada mogu reći i sasvim opravdano, tvrdio da je veliki Hugo Sančez daleko najbolji meksički igrač, a ja sam sasvim naivno, pod impresijom sjajnog gola protiv Bugarske, lobirao za Manuela Negretea.
Četiri godine kasnije, na istom tom kauču u Zenici, tetak, rođak i ja smo glasno plakali kada je Jugoslavija nakon penala, promašajem Faruka Hadžibegića, završila svoje učešće na Mundijalu u Italiji, kao da smo znali da je to početak kraja jedne velike sportske nacije. Naredno prvenstvo u Americi sam gledao dijelom u stanu, dijelom u podrumu, diveći se hrabroj Nigeriji, Džordžu Findiju, Rašidu Jekiniju, Danijeli Amokačiju i ostalima koji su moj pubertetski mozak vodili daleko od zbilje glupog rata.
Prvenstvo ’98 u Francuskoj, koje je označilo početak mira i lansiralo za mene najvećeg svih vremena, sina alžirskih imigranata Zinedina Zidana i ono u Koreji i Japanu, koje sam sa svojim cimerom Mahirom Beathouseom gledao u čudesnoj Australiji u večernjem terminu, te prvenstvo u Njemačkoj 2006. i Južoj Africi 2010. je bilo uvod u ono najznačajnije.
Na Mundijalu u Brazilu 2014. ponovo je učestvovala moja zemlja, Bosna i Hercegovina, i za nju su ovog puta igrali i neki od mojih prijatelja. I opet smo plakali tetak, Haris i ja, nakon nepravednog poraza od Nigerije, ovog puta na različitim krajevima svijeta, tetak u Zenici, Haris u Čikagu, a ja u Sarajevu.
Mundijal koji traje u Rusiji gledam s velikom pažnjom, podredivši sve svoje obaveze fudbalskim terminima. Jer, kao što poznati režiser i moj prijatelj Elmir Jukić kaže: „Fudbal ne smije da trpi zbog posla!“.
