Zbog poslovnih obaveza, nisam bio u mogućnosti gledati sve utakmice na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu, ali sam oduševljen s ovih desetak koje sam pogledao. Prikazani kvalitet fudbala je na zavidnom nivou. Jedan od najboljih pokazatelja je i igra naših komšija Hrvatske i Srbije.

Ipak, najviše su me ponovno oduševili njemački igrači. Istrajnost do samog kraja, neodstupanje od zadanog sistema do posljednjeg sudijskog zvižduka. Još jednom su svima pokazali zašto su aktuelni svjetski prvaci i da se mora računati na njih bez obzira na sve probleme koje su imali u obje dosadašnje utakmice.

Vidjelo se da su željeni rezultati, ginuli su na terenu i uspjeli su doći do cilja, za razliku od nas, u Bosni. I mi imamo neku sličnu glad za uspjehom, ali nismo strpljivi poput njih, barem što se tiče naših omladinskih pogona, ništa ne završimo do kraja. Željni smo rezultata, ne znam šta nama nedostaje u pojedinim sportovima da uradimo isto.

Pokazalo se da nema izrazitih favorita, “male” države nemaju prevelikog respekta prema velikim reprezentacijama. Svi su spremni i rade, ipak je ovo Mundijal. U svakom sportu je isto pa i u mojoj atletici.

Ako si psihički i fizički spreman, nema veze što je neko ranije osvajao 15 medalja i postizao rekorde, na Svjetskom prvenstvu odlučuje faktor spreme u datom trenutku. Što se tiče pojedinaca, možda su ljudi razočarani igrom Lionela Mesija, ali nositi jednu reprezentaciju sam na svojim leđima nije za svakoga isto.

Pod pritiskom pucaju noge, ipak su svi samo od krvi i mesa. Klupske obaveze su neka druga stvar, ali reprezentacija mora biti najvažnija kod svakog sportiste. Bio sam vrhunski sportista i još sam u atletici pa je za mene ovo sasvim normalno. Pored Mesija moraju se pojaviti još barem dva-tri igrača, koji bi ga rasteretili na terenu.

Na prošlim Olimpijskim igrama Amel Tuka i ja smo uživo gledali finale na Marakani između Brazila i Njemačke, volio bih ponovno gledati taj duel u samoj završnici, mada ne bih imao ništa protiv i da tu zaigra neko iz bližeg okruženja.