Edin Džeko je govorio "The Players Tribune", a priča koja je objavljena nosi naziv "Nisi mrtav". Kapiten bh. reprezentacije je u emotivnom razgovoru govorio o ratu, velikim utakmicama i životu.

RATNO VRIJEME

Kao dijete, ne razumijete u potpunosti opasnosti koje donosi rat. Sa šest godina znao sam što se događa oko mene, no nisam previše razmišljao o tome. Roditelji umjesto nas razmišljaju, preuzimaju svu brigu na sebe. Bez njih moj život bio bi nemoguć. Kad je rat napokon prestao sve je bilo razoreno. Grad jednostavno više nije postojao. Sjećam se kako me otac vodio na prve treninge u Željezničar, a morali smo promijeniti dva autobusa i tramvaj da dođemo na trening. Trebalo nam je više od sat vremena da dođemo tamo, a trenirali smo igralištu srednje škole jer je stadion bio uništen. Iako je tata radio, svakog dana vodio me na trening, a nakon treninga uvijek bi mi donio bananu. I u najtežim trenucima roditelji su meni i mojoj sestri pokušali pružiti baš sve.

Svi imaju snove, no u tim vremenima, kad se država ponovno stvarala, teško je bilo razmišljati o bilo čemu. Sjećam se da sam bio sretan što mogu igrati nogomet po prvi prvi put u mom životu bez da me prekidaju sirene, opasnost i slične stvari... Bez ikakvih komplikacija. Samo nogomet. Ako sam i imao snove, to je bilo da zaigram u prvoj momčadi Željezničara. Bilo je to zato da bih oca učinio ponosnim. Igrao je fudbal cijeli svoj život, no nikad nije uspio postati profesionalac. Sjećam se, imao sam 17 godina, bio sam s njim u nekom trgovačkom centru kad je zazvonio mobitel. Bio je to jedan od mojih trenera koji mi je rekao da sutra putujem s prvom ekipom na pripreme.  

QPR

Bili smo mrtvi. Bilo je to sve što sam pomislio gledajući tu utakmicu s klupe. Prije utakmice svi smo mislili da je Mančester siti prvak. Znali smo da se QPR bori za ostanak u ligi, no osjećali smo se moćno. Sve što smo trebali učiniti jest pobijediti ih i osvojit ćemo ligu. Niko nije ni pomislio da bismo mogli ostati bez naslova. Sve smo imali u svojim rukama. Utakmica je počela prilično mirno, a onda "bum" - 39. minuta, Zabaleta zabija. Na poluvrijeme smo otišli s 1:0. Opustio sam se, pomislio "još samo malo i to je to", počeo je svoju životnu i nogometnu priču u emotivnom tekstu za The Players Tribune Edin Džeko pod naslovom 'Nisi mrtav'.

QPR je izjednačio na početku drugog poluvremena iz ničega. Crveni karton, a onda i drugi gol, vode 2:1, sve u razmaku 18 minuta. Bum, bum, bum... Ludnica. Sjećam se, malo nakon drugog gola QPR-a Roberto Mancini ludovao je uz aut-liniji, bijesan na sve, urlao je 'Je*ite se! Ajde! Je*ite se!'. Nemam pojma na koga je vikao, samo je psovao. Mislio sam da smo mrtvi. Izgledalo je kao da niko od nas ne može podnijeti pritisak. Svi smo nekako misli da smo upropastili veliku priliku. Nakon sjajne sezone sve ćemo izgubiti u jednoj utakmici. Mancini me podigao s klupe i uveo u igru, a momčad je nastavila davati sve od sebe, no ništa se nije mijenjalo. Nogomet je jednostavno takav poneka. Lopta uvijek završi na stativi ili oko gola. 

Igrala se 89., 90. minuta... Mrtvi smo. Dodano vrijeme, mislim da je sudac pokazao pet minuta nadoknade. Kad igrate igricu na PlayStationu i gubite 2:1 u 91. minuti, nikad ne pobijedite. Gotovo je. Nemoguće je i da sada bude drugačije. A onda, korner. Silva ubacuje, ja zabijam. Vičem na suigrače 'Ajmo!', jurim na centar s loptom, imamo još dvije, tri minute. Možda ipak nismo još mrtvi? 

Ostatak znate. Ne znam kako smo uspjeli, neko gore dao nam je priliku da preživimo. Pitaju me ljudi kako sam se osjećao kad je Aguero zabio. Iskreno, najjača emocija bilo je olakšanje. Cijelu sezonu radili smo naporno, imali sjajnu ekipu, igrali odlično i samo nas je par sekundi dijelilo da sve uprskamo. Bio je to prvi naslov klub u 44 godine, a osvojili smo ga ovako. Ludost! Ta utakmica pokazala mi je da u fudbalu i životu nikad ne smijem odustati. Ako odustaneš, mrtav si čovjek. Bili smo mrtvi, a onda smo se vratili.

SNOVI

Sad imam 32 godine i ne znam što me čeka u karijeri i životu. Definitivno bih volio Bosnu odvesti na još neko veliko takmičenje. Bio sam tako ponosan što smo mojoj domovini pružili trenutke sreće 2014. godine. Zamislite, prva utakmica BiH na SP-u i debi na Marakani protiv Argentine. Nakon tog SP-a osjetio sam da se u domovini nešto promijenilo. Kad sam ja odrastao u Bosni, naši idoli bili su strani igrači, a sada klinci na ulicama sve više pričaju o našim fudbalerima, pogotovo o dečkima poput Miralema Pjanića. A to me čini sretnim.

Nakon rata bili smo generacija klinaca s jednostavnim snovima. Samo smo htjeli igrati nogomet u miru. Sada, igram fudbal i pronašao sam svoj mir. To je moj život. Želim igrati i gledati sve utakmice koje mogu. Ponekad, kad me žena ulovi kako gledam fudbal na TV-u, pita me "je li dosta fudbala"?  Samo se nasmijem. Već bi trebala znati odgovor. Ne, naravno, nikad nije dosta.