SJEĆANJE

Mladen Krstajić zaplakao kada je pričao o ratu u BiH

Kad se desila nesreća u bivšoj Jugoslaviji, raspad države, imao sam 18 godina i igrao za Čelik iz Zenice, rekao je Krstajić

G. Š. / Kurir

Mladen Krstajić

Foto: Arhiva


Trener srbijanskog TSC-a Mladen Krstajić, nekada proslavljeni defanzivac koji je svojevremeno dubok trag ostavio i u Bundesligi, karijeru je počeo u BiH, u Čeliku iz Zenice. Međutim, na Bilinom polju se nije naigrao jer je tih godina već počinjao rat u našoj zemlji. Tada je još bio dječak, a prisjećajući se svega što se dešavalo u njegovom rodnom gradu čak je i suzu pustio.

Sjećam se jedne barikade

– Kad se desila nesreća u bivšoj Jugoslaviji, raspad države, imao sam 18 godina i igrao za Čelik iz Zenice, rekao je Krstajić za "Kurir" i dodao: 

- Tačnije, izbjegao sam sa 17,5 godina, bukvalno su me otjerali moji meštani iz sela, jer sam bio talentovani fudbaler. Trebalo je da potpišem stipendijski ugovor sa Čelikom. Mene je otac vozio na treninge, a sve se polako kuhalo. Nisam bio svjestan da dolazi ludo vrijeme. Pokojni trener Pintol je pozvao oca i rekao mu da me vodi, jer se sprema pakao. Kod nas u selu Drivuša su držali straže, plašili su se da ih neko ne napadne. Za mene je to bilo „vau“… Ćale je rekao da moram u Srbiju, a ja sam mu rekao da neću. I zaprijetili su mi u kući, tako da sam izašao sa pokojnom ujnom, busom preko Doboja – u dahu je pričao Krstajić i nastavio:

– I sjećam se jedne barikade. Poslije mjesec dana, za mnom je izašla majka sa unučadima i imali su 30 barikada. To je kraj maja 1992. godine. I poslije toga su upali u selo i pohapsili sve i sproveli u Zenicu u KP dom. Za mene je sreća što ne pamtim rat, jer sam otišao prije nego što je počelo krvoproliće.

Otac mu nije završio u zatvoru, ali…

– Sticajem okolnosti, oca mi nisu uhapsili, jer je on dok je bio na poziciji, pomagao jednako i Srbima, i Hrvatima i muslimanima. Svi su ga voljeli. Dvije ipo godine je od tako bio sam, odvojen od nas. Jedine tri kuće koje nisu bile u selu srpske, bile su hrvatske i te komšije su ga čuvale. Bilo je nekoliko puta napada na kuću…

Očevo pismo

Posebno upečatljiv je odnos oca i sina i sve kako Mladen Krstajić priča:

– Od oca sam za sve to vrijeme dobio samo jedno pismo. Sjećam se tog pisma… (Mladen guta knedle i oči počinju da mu se pune suzama). Piše da mu je dobro, da je živ, da ide na posao… Prodavao je u bescenje stvari iz kuće, kako bi preživeo i imao šta da jede. Imao je i malu bašticu i tako se spasavao. Na kraju pisma… Sjećam se kao da je sada ispred mene… Ne mogu sada! Ne mogu sada da pričam. (Mladen počinje da plače).

U međuvremenu Krstajić je promijenio temu, ali se vratio na pismo.

– I sad da vam kažem, ono što sam preskočio, za ćaleta. Za ono pismo… Doslovce je napisao, ako mi se šta desi, Mladen preuzima sve. Idemo dalje, rekao je na kraju uz uzdah olakšanja.

Više o temi Mladen Krstajić

NA VRH

Komentari

Podijeli članak na