Mnogo će vremena proći dok na mjestu državnog rekordera u skoku u vis bude stajalo neko drugo ime. S rezultatom od 2,31 metar na otvorenom te sa 2,29 metara u dvorani, Elvir Krehmić već dugo drži mjesto našeg najboljeg visaša svih vremena.
Danas, nekadašnja atletska zvijezda, kao trener u AK Zenica, pravi nove asove, dok je u isto vrijeme i selektor muške državne reprezentacije. Zanimljivo, ništa od toga ne bi bilo da se Elvir nije počeo baviti atletikom. A to se, kako je rekao u ispovijesti za “Dnevni avaz”, desilo sasvim slučajno.
Bio sam manijak
- U školi sam prošao sve moguće sportove. Trenirao sam nogomet, rukomet, košarku... Imao sam takve fizičke predispozicije da sam mogao igrati sve te sportove. Roditelji su me odveli u košarkaški klub kako bih se počeo ozbiljnije baviti sportom i tako je počelo. Izrastao sam, imao dobar odraz. Ujutro sam trenirao sa prvom ekipom Čelika pa, onda, škola i nakon toga trening s juniorima. Uvijek sam bio pravi manijak za treninge. Tad nismo imali internet i mobitele nego samo loptu i bili smo sretni s njom – prisjeća se Elvir.
Atletika ga tada, kaže, nije zanimala, jer mu je najveća strast bilo zakucavanje u koš. No, sve se promijenilo kad ga je profesor u prvom razredu Građevinsko-tehničke škole uvjetovao odlaskom na Male olimpijske igre da bi prošao razred.
- Nije mi bilo svejedno, ali otišao sam na takmičenje i pobijedio momka koji je iza sebe imao pet godina treninga u skoku uvis. Nadskočio sam ga skoro 15 centimetara. Tad nisam imao dobru tehniku, ali jesam odraz i znao sam skočiti na leđa. Tad me je primijetio moj prvi atletski trener Munir Selimović – kaže Krehmić, koji, ipak, nije želio ostaviti košarku nego je u naredne dvije-tri godine uporedo trenirao oba sporta.
Nakon dvije godine, postao je prvak BiH.
- Tad su počeli rat i stagnacija. Do 1991. godine sam skočio 2,03 metara i bio sam najbolji mlađi junior u bivšoj državi. Od 1995. je krenulo s treninzima i rekordima. Prvi i najdraži sam postavio ovdje, u Zenici, pred svojom publikom. Imao sam 2,15 metara, ali sam i dalje bio trener-igrač u KK Zenica Metalno s Enverom Jahićem – kaže Krehmić.
Maštao o Cirihu
U ratu je gledao nadmetanja najvećih atletičara te maštao o tome da i sam bude njihov dio.
- Sjećam se kad je moj dobar drug Čarls Ostin (Charles Austin) 1993. u Cirihu skočio 2,40 metara. Razmišljao sam hoću li ja ikad imati takvu mogućnost. A, onda, 1998. godine, moj prvi nastup u tadašnjoj Zlatnoj ligi bio je upravo u Cirihu – dodaje Krehmić.
Kako sam pobijedio legendarnog Sotomajora
- Jedno od najdražih takmičenja mi je Tokio 1998. To je bilo kao današnje finale Gran prija. Učestvovali su najbolji visaši na svijetu i sve sam ja pobijedio. Takmičio se i legendarni Havijer Sotomajor (Javier Sotomayor) i posebno mi je drago što mogu reći da sam u tom trenutku nadvisio svjetskog rekordera.
On je uvijek imao 2,30 u sebi, nešto kao nama ostalima 2,20 metara. Kad smo se zajedno takmičili u Zagrebu, on je došao avionom sat prije takmičenja. Došao je na stadion, zagrijao se i skočio 2,31. Tad smo podijelili prvo mjesto – kaže Krehmić te dodaje da mu je jedini rival u okruženju bio Beograđanin Dragutin Topić.
Naša djeca su najbolja
- Sad atletičari imaju sve uvjete. Ja nisam imao atletsku stazu, a tehniku sam tad radio u Sarajevu. Ovdje, u Zenici, bila je mješavina katrana i pijeska. No, tad su institucije barem 50 posto više pratile sport. Možda sad ima više sportista, ali mi smo imali veću podršku nego današnje generacije.
Mi smo sredina u kojoj je 99 posto radničke djece s navikama, koji znaju slušati. Prošao sam cijeli svijet i sa sigurnošću govorim da su naša djeca najbolja. Uvijek ćemo imati kvalitet i kvantitet, a problem je samo u selekciji, odabiru i radu – kaže Krehmić.
