ATLETIKA Bojana Bjeljac, Bosanka pod zastavom Hrvatske

Naučila sam mnogo životnih lekcija

Najbolja maratonka naših zapadnih susjeda

Er. B.
23.04.2019 12:17

Bjeljac: Druga najbrža maratonka u historiji Hrvatske

Hrvatska danas ima pomalo nevjerovatnu konkurenciju u ženskim dugim prugama, posebno maratonu (utrka na 42.195 metara) sa šest-sedam djevojaka koje su već bile ili pretenduju nastupiti na najvećim atletskim takmičenjima.

Tako nešto nikad nije imala bivša država, niti imaju ostale bivše republike u regiji. A na vrhu je trenutno među njima ipak jedna Bosanka: Bojana Bjeljac (30) iz Bosanskog Novog.

Postavila rekord

Bjeljac je prije mjesec i po istrčala novi hrvatski rekord na 10.000 metara (33:08,1 minuta), a potom 7. aprila u njemačkom Hanoveru maraton za 2:31,26 sati (poređenja radi, rekord Bosne i Hercegovine u maratonu od 2011. godine drži naša trostruka olimpijka Lusija Kimani sa 2:34,57), što je čini drugom najbržom maratonkom u Hrvatskoj svih vremena.

Bojana je samo prije nekoliko godina bila rekreativka koja je prelaskom u AK Dinamo Zrinjevac iz Zagreba te u reprezentaciju Hrvatske, počela ozbiljno trenirati, a onda i ostvarivati izuzetne rezultate.

- Uslovi u Hrvatskoj i BiH se mnogo razlikuju. Prvenstveno, tamo mi je trener Mladen Kršek, dosta pogodnih staza za trčanje kroz šumu Maksimira, atletska staza koju kući nemam, dvorana zimi kad je hladno... Tamo su mi glavne stvari trening, hrana, odmor, trening... - priča Bjeljac.

Stvari su svakako drugačije i u finansijskom smislu.

- Ne mogu reći da se i ovdje može živjeti od atletike, ali zasad mi je ipak dobro, imam stipendije i u kategorizaciji sam sportista – govori Bojana.

Stekla iskustvo

Vrlo često je u rodnom gradu.

- Kad sam kući, trčim uz cestu kuda prolaze auta i na stadionu od šljake. To mi ne smeta jer volim kada dođem kući kod tate i sestre. Treniram u takvim uslovima i sama, bez igdje ikog, i to me psihički jača, pa kad dođem na bolje uslove, bude mi lakše – naglašava naša sagovornica.

Ipak, smatra da vjerovatno ne bi postigla što jeste da nije otišla u Hrvatsku.

- Volim doći u svoj grad i svoju zemlju jer tu sam rođena i odrasla, ali vjerovatno ne bi bilo rezultata bez borbe u jakoj konkurenciji koja tamo vlada. Ne kajem se i ponosna sam. Naučila sam puno lekcija za tri godine mog boravka u Hrvatskoj i stekla iskustvo, što u trčanju, što u životu - podvlači Bjeljac.

Najveći motiv mi je moj tata 

Atletika zahtijeva specifičnu posvećenost i bez kontinuirane motivacije nije moguće biti na maksimumu mogućnosti, pa tako ni ostvarivati prave rezultate.

- Moj najveći motiv za posvećenost ovome je moj tata. Kad je bio zdrav, volio je mnogo da radi i bio vrijedan. Sad nažalost jedva hoda, a još ima snage da me bodri bar na daljinu, kad ne može uživo zbog zdravstvenih problema. On je uvijek bio moja mama i tata. Kad odrastate uz jednog roditelja naučite da je život surov, da je život borba i da bez bola i patnje nema uspjeha – riječi su Bjeljac.

Pripreme u Keniji

- Preko zime sam imala povredu tetive koja me mučila mjesec. Nakon toga sam se razbolila, to me držalo skoro tri sedmice.

Onda sam išla na pripreme u Keniju i bila još pod temperaturom šest dana pa se otrovala hranom i vodom. Doslovno nisam mogla ustati iz kreveta pet dana, a to se sve odrazilo na formu. Četiri nedjelje visinskih priprema u Keniji su se ipak isplatile – kaže Bjeljac.

Komentari

NA VRH