RUKOMET NA RENDGENU Reprezentacija BiH je socijalni fenomen i ogledalo društvene zbilje

Postoji nešto, ali leži na mini, ne može da mrdne nigdje

Amer ČULIĆ
22.06.2019 22:00

Rukometna reprezentacija BiH: Daj Bože da plasman na Euro iznudi organiziraniju, sistemsku brigu

Foto: Arhiv

Predsjednik Rukometnog saveza BiH Marinko Umičević je nakon plasmana rukometne reprezentacije BiH na Evropsko prvenstvo, što je drugi odlazak ove selekcije na neko veliko takmičenje otkako postoji BiH, izrekao opće mišljenje onih koji se vrzmaju, zasluženo ili ne, oko rukometnog sporta, konkretno Saveza.  

Otprilike, selektor Bilal Šuman privatizirao je reprezentaciju, od nje napravio privatnu prćiju.

Kad Umičević zamjera selektoru, nije skroz u krivu. Problem je samo taj što ju je, da bi iole funkcionirala, čitaj nastupala u međunarodnim takmičenjima, morao neko "privatizirati". Desilo se to pod nenormalno zamršenim okolnostima karakterističnim valjda samo za BiH.

Sreća u nesreći

Naša sreća, onih koji rukomet vole i onih kod kojih postoji svijest da ona odražava i postojanje države, je što se na mjestu selektora u tom trenutku nalazio čovjek kojem je imanentno da leta na sve strane, da se bavi stotinama poslova, a ne samo onim koji se tiče terena 20X40.

Umičević je, dakle, donekle u pravu, nije Šumanovo da iznalazi sponzore, snabdijeva i oblači reprezentaciju, kupuje ljepilo i lopte, organizira smještaj, ali je na to bio primoran.

Kako je sve počelo? Rukometni savez vam je tvorevina koja formalno, u različitim oblicima, postoji 65 godina, ali pravno tek od juna 2017. Tada je, naime, prvi put u nezavisnoj BiH RSBiH registriran po zakonu o sportu, pravno zaveden. Da bi se to desilo, bilo je potrebno prvo formirati RS Federacije BiH, jer ni on nikada nije bio formiran kao takav, već kao udruženje RS Herceg-Bosne i nekoliko kantonalnih, uvjetno rečeno "bošnjačkih" saveščića. Nakon toga nastalo je spajanje dva entitetska saveza u krovni.

Nikada do tada, do juna 2017. godine, nije se desila preregistracija, a onda kada se desila, uslijedile su prve frustracije. Dotadašnji Savez trošio je neke pare, neki se neplaćeni porez gomilao, redali se dugovi prema dobavljačima, pa je u međuvremenu blokiran račun. E sad, da bi funkcionirao, u prijevodu da bi neko dao novac, on ga na neki račun mora uplatiti. Kako, kad je blokiran.

Jedni u ploču, drugi u klin

Prvi predsjednik tog saveza Amir Zahirović iz petnih žila je pojašnjavao pat-poziciju u kojoj su se našli i on i reprezentacija i klubovi - svi: Porezna uprava FBiH stari račun smatra jedinim validnim i dok se ne vrati porez koji je u tom trenutku iznosio oko tri miliona KM, ne može vam niko dati novi račun i praviti se kao da ničega nije bilo. S druge strane, Ministarstvo pravde vas tretira kao novi subjekt s novima ID brojem.

Situacija kao u posljednjoj sceni Tanovićeve "Ničije zemlje". Postoji nešto, ali leži na mini, ne može da mrdne nigdje.

Zahirović i njegovi saradnici, prije svih generalna sekretarica Lejla Hairlahović, koji su nešto pokušavali, slali nekakve dopise, nakon godinu su izgubili kredibilitet, ali oni koji su ih prokazali kao nesposobne zaboravili su da ni oni ne mogu ništa. Shodno tome, situacija je ostala nepromijenjena i nakon "reformacije" Saveza u avgustu 2018. godine.

S jednim izuzetkom. Umjesto što kad bi došle utakmice (a najveći apsurd je što reprezentacija godišnje odigra najviše njih osam, u maksimalno četiri okupljanja), umjesto pet-šest ljudi koji se "poderaše", sada imamo drugih pet-šest ljudi, eventualno sedam-osam. Nema Zahirovića, tu je Asim Šahman.

Iz RS nije bilo nikoga, sada je neprevaziđeni entuzijasta Vojo Rađa. U tuzlanskoj organizaciji utakmica pomaže Alija Hasić, u korespondenciji Alma Hadžić i to je otprilike to. I ispred Kantona Sarajevo tu je razumni ministar kulture i sporta Mirvad Kurić, prvi čovjek nakon Nermina Nikšića, tada predsjednika FBiH, osjetljiv na specifičnost situacije i blagonaklon prema nevjerovatno srčanoj grupi sportista, entuzijasta, među kojima vlada nevjerovatna kohezija.

Daj Bože da plasman na Euro iznudi organiziraniju, sistemsku brigu, ne samo za rukomet već sport u cjelini, ali „daj Bože, šćeri, da te aga uzme...“.  

Opet ćemo siktati na neuspjehe

Potpisnik ovih redova jednom se iz Varaždina sa završnice SEHA lige s Mirsadom Terzićem, kapitenom i kolosom kojem spomenik treba dići još za života, vraćao u Sarajevo. Nije baš da je Terzić sedam sati pričao o raznim nebulozama koje svi preživljavaju kada dođu na okupljanje, ali ono što je ispričao tiče se suštinske, izluđujuće improvizacije koja frustrira i običnog slušaoca.

Tada je Terzić na okupljanje povezao torbu kakvom se naoruža francuski turista kada krene u neku avanturu - znate one torbe od ramena do članaka, sa suplementima koji su neophodni svakoj selekciji. Ponio čovjek suplemente za cijelu reprezentaciju...

I onda, kada izgubimo od Bjelorusije, svi su frustrirani, sikću, kao što su siktali kada smo gubili od Makedonije na Svjetskom prvenstvu tijesno u posljednjim sekundama. Ne zaboravljajući da je Makedonija tada deseti put igrala veliko takmičenje, a mi do tada nismo bili ni na jednom. U januaru ćemo igrati Euro i opet ćemo siktati nakon što izgubimo od puno boljih selekcija. Rukometna reprezentacija i postoji da bi frustrirala. Sve.

Gordan Muzurović ispao najkorektniji

Selektor Bilal Šuman tri je ciklusa vodio reprezentaciju, u prvom smo za gol ostali iza Austrije da odemo na Euro. U drugom smo izborili baraž (u kvalifikacijama za SP igraju se baraži), ali zbog administrativne greške jer je neko zaboravio upisati Tomislava Nuića u zapisnik za revanš protiv Švicarske suspendirani smo. Odgovornost za tu glupost, opet svojstvenu valjda samo nama, preuzeo je Gordan Muzurović koji je, umjesto da on potpiše zapisnik, poslao neiskusnog saradnika da to učini.

Apsurd svih apsurda je da je Muzurović u posljednjih deset godina bio najaktivniji, najdjelotvorniji i najsposobniji direktor reprezentacije i, prema riječima Šumana, jedini čovjek od kojeg je imao direktne, opipljive koristi.

Oglasi

Komentari

NA VRH