NAJAVE

Sedmica u znaku dramskih predstava

Priča kaže da je u kući Despića, na obali Miljacke, dvadesetih godina prošlog stoljeća, igrana prva predstava u Sarajevu

Kavkaski krug kredom

Avaz.ba

13.5.2019

U srijedu, 15. maja 2019., s početkom u 19:30 sati na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izvedena komedija "Fistik ili san o suncu, mjesecu i još nekim sitnicama" autora Almira Imširevića, rađena prema motivima drame Jurislava Korenića i Reihana Demirdžića, u režiji Admira Glamočaka.

Priča kaže da je u kući Despića, na obali Miljacke, dvadesetih godina prošlog stoljeća, igrana prva predstava u gradu Sarajevu. Pola stoljeća kasnije Jurislav Korenić i Reihan Demirdžić napisali su "Varalicu Fistika", a onda, još novih pedesatak godina i ponovo – Fistik. Isti, a opet drugačiji.

Neka vrsta – superjunaka. Da, poput onih stripovskih, koji uveseljavaju, ali i donose utjehu. Fistikove supermoći su - prilagoditi, prevariti, našaliti, ismijati, ali i pomoći. On je u "kostimu" običnog čovjeka, i to je njegova snaga, njegova prednost. Za razliku od svih onih Spajdermena, Betmena i Supermena, Fistik nam nikad ne otkriva svoj identitet. Ne znamo njegovo "pravo" ime, niti njegovu biografiju. On je naprosto – FISTIK.

U ovih sto godina, od predstava u kući Makse Despića do naše priče o Fistiku, Sarajevom je prošlo nekoliko ratova, dolazili heroji i kukavice, posjećivali nas pjesnici i filozofi, hulje i lopovi, ljubavnici i samci, dobronamjerni i zloslutni...mnoštvo svijeta. I možda ovo i nije grad u kojem je najljepše i najjednostavnije živjeti, ali je od onih gradova koji se pamte kad iz njih odete. Od Sarajeva ostaje "ožiljak".

Fistik je jedna od "oštrica" ovog grada. Zasijeca duboko, uz jaku anesteziju od smijeha i radosti, duboko svjestan one misli što mu je onomad ukradoše – svijet je pun gada. Takvom svijetu uvijek treba superjunak, treba mu FISTIK.


Fistik ili san o suncu, mjesecu i još nekim sitnicama

U četvrtak, 16. maja, u 19:30 sati, predstavu "Leptir" u režiji Emira. Z. Kapetanovića, a prema tekstu Aleksandra Radunovića, možete pogledati na maloj sceni NPS-a, EN FACE.

- Dramski tekst Leptir ima jednostavnu strukturu s klasičnim dramskim zapletom, te poštuje aristotelovska pravila jedinstva (vrijeme, mjesto i radnja). Ovaj, takoreći, školski primjer drame, daje glumcu mogućnost da svoja glumačka umijeća iznese u prvi plan. Bez mnogo vanjskih sredstava, prevelike scenografije i bez mnogo korekcija šminke i maske daje mogućnost glumcu da otjelovi lik od krvi i mesa – stavljajući u prvi plan emociju. Ovakav tekst je savršen odabir za malu scenu kamernog tip kakva je mala scena Narodnog pozorišta Sarajevo. Tekst govori o otuđenosti unutar porodice, usljed nedostatka komunikacije, a to je problem mnogih današnjih porodica. Komunikacija unutar porodica danas se obavlja putem mobitela, kompjutera i drugih sredstava komunikacije koja ne uključuju prisustvo stvarne emocije. Stoga su ovakve predstave danas potrebnije nego ikada ranije.

Broj mjesta je ograničen s toga vas pozivamo da na vrijeme osigurate svoje ulaznice!

Leptir

Posjetite Narodno pozorište Sarajevo, u petak, 17. maja, u 19:30 sati i pogledajte izuzetno pozorišno ostvarenje - Brehtov "Kavkaski krug kredom", u režiji Paola Mađelija. Predstava je rađena u koprodukciji NPS-a i Scene MESS. Dramska predstava "Kavkaski krug kredom" bit će izvedena i dan poslije u subotu, 18. maja, sa početkom u 19:30 sati.

Kavkaz je oblast na granici između Evrope i Azije, mjesto gdje su se doticala tri velika carstva: Otomansko, Rusko i Perzijsko. Na istoimenom brdu okovan je Prometej. Svaka sličnost sa stvarnim, i bliskim nam zemljama, plod je mašte Paola Mađelija i ansambla Narodnog pozorišta koji su pred nama iscrtali "Kavkaski krug kredom".

Iscrtan je mirnom i preciznom rukom, a ogoljene plohe i glumačka lica pred nama oživljavaju kao trodimenzionalna Guernica. Neiskusnom oku ostaju nevidljive konture ljudskog lica u bolnom grču, ali pažljivi gledalac osjeća umjetničko pobratimstvo između reditelja Magellija i Pabla Picassa.

Scena je prekrivena gumenim đonovima, ostacima čizama, kosturima obuće koji podsjećaju na sve one odsutne, nevidljive... U jednom trenutku sa scene se u publiku spušta oštar miris spaljene gume, ne uspijevam vidjeti tragove dima, ne shvatam na koji način je reditelj ukrotio miris, izrežirao smrad. Poslije predstave, prijatelj glumac mi priča kako su slučajno ispustili jednu čizmu te je ostala naslonjena na reflektor.

Guma se topila od vrućine, ali su na vrijeme to primijetili i spriječili moguću nesreću. Slučajnost? Ne. Ta guma je smrdila baš kao one cipele koje sam u zimu 1992. godine bacao u peć gladnu rijetkih drva. Miris me iz sale Narodnog pozorišta vratio u opkoljeno Sarajevo i razbistrio sliku pred mojim očima. Zapaljena guma je mom umu postala ono što je kokain bio mozgu Sherlocka Holmesa. Elementarno, dragi moj doktore Watson.

Sjetio sam se i dnevnih novina koje sam listao dan prije no što ću doći na predstavu i pogledati Brechtovu priču o ženi koja gonjena strahom zaboravi vlastito dijete. Na naslovnoj stranici je bio tekst o čovjeku koji je sa balkona porodične kuće bacio svoje četvoro djece. Slučajnost? Ne, naravno. Svijet je "aktuelno mjesto", i prati Brechtovu dramaturgiju. Kažu da je slučajnost način da Bog pokaže svoju prisutnost, a da ostane anoniman. Tokom predstave Paola Magellija Bog se "napričao" i nemamo pravo hiniti da ga nismo čuli.

Glumački ansambl je, na čudesan i mudar način, „pretopljen“ u cjelinu, zlatarsko-dramaturškim postupkom preobražen u – jedan lik. Svako od njih, ponaosob, dio je tijela, organizma koji diše, kreće se i priča. Ejla Bavčič, Ermin Sijamija, Maja Izetbegović, Ermin Bravo, Vedrana Božinović, zajedno sa ostatkom glumačke ekipe, nisu napravili teatarskog Frankensteina, deformisano tijelo bez inteligencije, već gotovo savršeni organizam čije bilo osjetimo i u najudaljenijem pozorišnom redu.

Željka Udovičić-Pleština, dramaturginja predstave, vrsni je poznavalac "dramske anatomije"; savršen je pomoćnik u "animaciji" likova. Scenografija Mirne Ler, umjetnice čiji rukopis postaje prepoznatljiv, detaljno je promišljen, nenametljiv, ali i neizostavan element u pričanju Brechtove priče. Zahvaljujući njoj, jednostavna vožnja dječijih kolica preko scene donosi neslućenu napetost, privlači pažnju, uzburkava razum i tjera nas da momentalno mijenjamo vlastitu definiciju "svakidašnjeg" i "običnog!.

Kažu da je pozorišna muzika "odijelo za priču"; često je neodgovarajuća, prevelika ili prešarena, napravljena da odvuče pažnju, da sama sebi bude svrha, ponekad je od lošeg "materijala", sa zakrpama, ponekad ukradena, posuđena, suvišna, neuredna... Muzika Artura Annecchina je elegantna, vješto skrojena, bez suvišnih ukrasa, tačno odabrane "boje", a opet – "casual". I da, slaže se uz cipele.

Na kraju, moram priznati da se plašim svakog novog Brechta u pozorištu. Njegovi komadi bude strah od nadolazeće nesreće, pa se Bosna, posve logično, čini kao savršeno mjesto za „crtanje kruga“. Paolo Magelli ne ostavlja otvorenim ni krug ni kraj. Ne dozvoljava nam da nagađemo njegov stav, već nudi posve jasno mišljenje i odbacuje dvoumljenje. Njegova predstava završava pozivom na odlazak. Američki holivudski filmovi nerijetko završavaju pored kola hitne pomoći, junak sjedi pokriven ćebetom (što je prvi "lijek" protiv stresa?!) i izgovara zadnju repliku: "Let's go home!" A "home" je ono mjesto kojem se vraćaju "sretni Amerikanci" i gdje je sigurnost.

Naši domovi su, zna Paolo Magelli, najnesigurnija mjesta na planeti. Zato bježimo, što dalje, ponekad i iza planina na kojima okivaju Prometeje. Ni vlastitim majkama ne vjerujemo. Prije konačnog bijega dođite u Narodno pozorište i pogledajte "Kavkaski krug kredom". 

 


Kavkaski krug kredom

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.