Španska reprezentacija je u posljednja dva desetljeća donijela mnogo svijetu košarke. Skoro je i nezamisliv utjecaj koji su imali na revoluciju u NBA ligi, a pogotovo na prostoru Starog kontinenta.

Takozvana „Generacija 80“, sastavljena od legendi poput Pau Gasola, Huana Karlosa Navara (Juan Carlos Navarro), Felipea Rejesa (Reyes) i Huana Manuela Kalderona (Juan Calderon), osvojila je skoro pa sve moguće turnire, ali činila je i okosnicu mnogih evropskih timova.

Ostaci čuvene generacije

Kako su godine prolazile, pojavljivale su se nove generacije sa talentovanim igračima, koji bi bili stavljani pod krov „Generacije 80“.

Rudi Fernandez (Rudy), Serhio Ljulj (Sergio Llull), Serhio Rodrigez (Sergio Rodriguez) samo su neki od igrača koji su inkorporirani u tu čuvenu špansku selekciju. Međutim, za razliku od svojih saigrača sličnog godišta, oni su karijeru gradili na evropskom tlu, a još preciznije u madridskom Realu.

Morate razumjeti i da Real u košarci nije ono što je u fudbalu. Da, novac i najbolji igrači su tu, ali pobjednička kultura, osim nekoliko situacija, nikad nije bila na istom nivou.

„Kraljevski klub“ je 20 godina čekao na titulu evropskog prvaka. Između te dvije titule u Euroligi, svega četiri puta su bili nacionalni prvaci. Možete shvatiti i sami kakav bi to bio potop da se desi u fudbalskoj sekciji.

Tri mušketira

Jedna zajednička stvar za stavljanje Reala na košarkašku mapu su ova tri igrača. Povratak Fernandeza i Rodrigeza sa „kratkih turneja“ iz NBA lige, te stasanje Ljulja u prvu zvijezdu ekipe učinilo je da Madriđani ponovo osjete slast trijumfa na velikoj pozornici.

Naravno, uvijek je tu bilo doprinosa i stranih igrača, ali ovo su bila tri imena koja su vodila ekipu ka uspjesima. Real je u svojim uspjesima uvijek morao imati dobru domaću bazu, što nije slučaj sa svim ekipama.

U sezoni 2014-15, u kojoj su prekinuli 20-godišnji post, četiri najbolja strijelca bili su Španci, koji su ujedno bili i jedini dvocifreni.

Te sezone su pomeli konkurenciju u prvoj i drugoj grupnoj fazi, da bi Efes prošli s lakoćom i plasirali se na Final Four, koji se igrao na njihovom domaćem parketu. Tu jednostavno nisu imali ni promil šanse Fener u polufinalu, a pogotovo Olimpijakos u finalnoj utakmici.

Tri godine kasnije, ista priča izuzev Rodrigeza koji je tada bio u CSKA nakon još jednog izleta u NBA.

Mnogi o toj sezoni pričaju samo o Luki Dončiću. I s pravom. Međutim, zaboravlja se jedna činjenica. Real ne bi prošao Panatinaikos u četvrtfinalu da se Ljulj nije vratio iz povrede. Prvu utakmicu te serije, u kojoj su ih atinski „Zeleni“ osramotili (95:67), Dončić je završio sa svega 10 poena i sa 1 skokom, te bez asistencija.

Nijednu od tih utakmica nije slovenski maestro dobio. Naravno, na Final Fouru ne bi imali šanse bez njega, ali ovdje je španska okosnica donijela razliku.

Koliki je njihov značaj dokazuje i prošla sezona. Olimpijakos je u finalu bio bolja ekipa, što bi se u narodu reklo jedan kroz jedan.

Tu nastupaju dva beka iz košmara ekipe iz Pireja. Rodrigez sa 15 poena, od kojih je pet došlo u posljednje dvije minute, kojim je napravio stejdž za svog saigrača. Ljulj do tri sekunde pred kraj meča nije uspio postići ni poena. 

Međutim, kad se lomi zovite nezainteresiranog gospodina sa Red Bullom u ruci, znajte on će pogoditi. I pogodio je. Real je ponovo došao na krov Evrope treći put u 10 godina, pod vodećom palicom tri glavne brade.

Je li ovo zbogom?

Ove sezone, situacija je drugačija. Rudija, koji je godinama bio ljepilo tima, i dvojicu Serhija ne viđamo toliko često u rotaciji. Primat su preuzeli neki mlađi, poput Muse, Hezonje, Jabuselea (Yabusele) i Kampaca (Campazzo). Real je ove sezone još bolji nego prošle. Dominiraju regularnim dijelom sezone.

Ono gdje mogu strahovati je što su svi najbolji mladi Španci ili u NBA ili kod nekog rivala. Oni Realovi, poput Abaldea i Alosena (Alocen), nikad nisu ispunili svoj potencijal iz ovog ili onog razloga. To je ipak problem koji će rješavati kada dođe vrijeme.

Siguran sam da kad počne plej-of i zagusti, veterani će opet skinuti ledene obloge sa svojih koljena i još jednom, možda i posljednji put, pokazati mladićima kako se igra prava košarka. Stoga uživajte, možda ih više nikad ne vidite. Znam da ja hoću...