BIH

Ivica Đikić: Na Bošnjacima je najveća odgovornost za stvaranje stabilne države

Đikić: Vremenom ćemo sve više uviđati veličinu posla koji je obavio Haški sud

Razgovarao: Erol AVDOVIĆ

10.12.2017

Ivica Đikić je rođen 1977. godine u Duvnu (Tomislavgradu), a novinarstvom se počeo baviti sa 16 godina, da bi već 1994., kako sam kaže, kao dopisnik “Slobodne Dalmacije” obišao sva ratišta od Mostara preko Kupresa, Livna, Gornjeg Vakufa, Jajca i Šipova. 

Dok ima „izdajnika“ i „izroda“, ima neke šanse za nas i za naraštaje koji će doći

Ostali su zabilježeni i njegov antologijski rad i osnivanje kultnog “Feral Tribuna” u Splitu, te njegove britke kolumne i urednički rad u najznačajnijim hrvatskim medijima. Zbog svojih kritičkih i polemičkih osvrta o hrvatskoj politici često je bio meta javnih napada. Đikić je autor filmskih scenarija te TV serije “Novinar”; za svoj roman “Cirkus Columbia”, po kome je bh. oskarovac Danis Tanović snimio istoimeni film, dobio je nagradu „Meša Selimović”.

Napisao je i dokumentarni roman o Srebrenici “Beara”.

U ekskluzivnom intervjuu za “Avaz” Đikić govori o lošoj navici na “drogu nacionalizma”, balkanskoj indoktrinaciji i “nacionalizaciji zločina”; o presudi hrvatskoj šestorki, Ratku Mladiću i genocidu u Srebrenici, hrvatskoj politici prema Bosni, kao i zaostavštini Haškog tribunala. Đikić ističe da je Sud bio prespor i pod utjecajem politike te da je propustio uvažiti sve dokumente koji su mu bili na raspolaganju.

Dugo ste se bavili istraživanjem psiholoških profila zločinaca u bivšoj Jugoslaviji. Šta je to u njima pa su još predmet nacionalističkog slavljenja, a ne osude, kako bi se, uostalom, skinula i kolektivna odgovornost s naroda iz kojih dolaze?

- Četvrt stoljeća indoktrinacije dalo je rezultate: svaki narod nacionalizirao je zločine i zločince iz svojih redova, a u tome su ključnu ulogu odigrale društvene elite, mediji i obrazovni sistemi. Ovdašnji narodi, predvođeni svojim političkim, vjerskim i intelektualnim elitama, trude se kolektivizirati krivnju za najgore ratne zločine, premda svi stalno govore da nema i da ne može biti kolektivne krivnje. Naši narodi i naše države već gotovo dva i pol desetljeća žive u toj kontradikciji, u nekoj vrsti šizofrenije, a svi oni koji na to upozoravaju i koji govore o zlu kolektivnog identificiranja sa zločinom odmah bivaju proglašeni nacionalnim izdajnicima i izrodima. Ali, dobro je, dok ima „izdajnika“ i „izroda“, ima neke šanse za nas i za naraštaje koji će doći.

Član Predsjedništva BiH Dragan Čović je posljednju hašku presudu hrvatskoj šestorki nazvao „zločinačkom“, a predsjednik RS Milorad Dodik je Ratka Mladića nazvao „herojem”. Pogrešno govore u Beogradu i Zagrebu. Zbog čega se političari ne odriču ratnih zločinaca? Kada će se odreći i hoće li uopće?

- Dominantan broj političara u državama koje ste nabrojali, i desnih i, uvjetno, lijevih, naprosto vjeruje da će izgubiti naklonost biračkog tijela ako se odrekne „svojih“ ratnih zločina i zločinaca: boje se da neće proći bez posljedica naglo uskraćivanje droge nacionalizma milijunima glasača koje su uspješno navukli na tu ovisnost. Tokom svih ovih godina doza nacionalizma i mržnje koja je davana masama samo se povećavala i sad smo došli do točke kad se s time zaista i ne može prestati mimo ozbiljnih kriza i potresa, pa to i ne pada na pamet nikome od onih koji imaju društvenu moć ili joj se nadaju.

Ko koga ovdje drži taocem? Neosviješteni narod političare ili političari narod, čije prosvjetljenje ne podstiču držeći građane još u mraku 90-ih?

- To je začarani krug koji su proizvele elite, krug iz kojeg ne vidim izlaz, odnosno ne vidim hrabrost i pamet potrebnu da se s time prekine ili počne prekidati i da naši životi počnu teći nekim relativno mirnodopskim tokom.

Kako vidite ulogu Haškog tribunala, znajući da on nije formiran radi pomirenja, već radi sudskih činjenica i presuda? Je li predugo radio, bio pod utjecajem politike ili nešto treće?

- Haški sud bio je i prespor i u određenoj mjeri pod utjecajem politike, i generalno i u nekim konkretnih slučajevima, ali, svejedno, mislim da je saldo njegovog postojanja - pozitivan. Da nije bilo Suda u Hagu, nikad pred lice pravde ne bi bili izvedeni neki od najokrutnijih zločinaca 20. stoljeća i nikad ne bismo doznali pouzdane činjenice o počinjenim zvjerstvima, uključujući i genocid u Srebrenici. Kako vrijeme bude protjecalo, sve ćemo više uviđati veličinu posla koji je obavio Haški sud, posla koji umjesto tog suda ne bi uradio nitko drugi, iako je taj posao mogao biti solidniji, brži i jeftiniji.

BiH se ne treba oslanjati ni na čije sponzorstvo ili prijateljstvo

Hoće li presuda Jadranku Priliću i ostalima i u kojoj mjeri narušiti odnose Hrvatske i BiH? Mogu li BiH ucjenjivati u Zagrebu zbog populističkog sentimenta tamošnje politike?

- Ne mislim da će se odnosi Hrvatske i BiH sad dramatično pogoršati, jer su ionako već dovoljno loši. Hrvatska će, vjerojatno, pokušati zloupotrijebiti svoj položaj članice Europske unije kad je riječ o europskom putu Bosne i Hercegovine, ali ne samo BiH, kao što je i Slovenija iskorištavala svoje članstvo u EU da bi ucjenjivala i blokirala Hrvatsku. To je iracionalni refleks nezrele i sitnošićardžijske politike, a u nekolicini zemalja EU takve politike su danas vladajuće. BiH se ne treba oslanjati ni na čije sponzorstvo ili prijateljstvo, nego isključivo na svijest o promjenama koje se moraju poduzeti da bi zemlja napredovala i da bi bila bolja svojim građanima.

Mnogo se govori da je zbog potvrde 111 godina zatvora hrvatskoj šestorki, te impliciranja udruženog zločinačkog poduhvata Zagreba, zaboravljeno na glavnog bosanskog krvnika Ratka Mladića? Prigovara se i što Tribunal u slučaju „Mladić” Srbiji nije fakturirao jasniju upletenost njenih institucija u genocid u istočnoj Bosni i drugih šest općina u BiH?

- To što nije presuđena aktivna uloga službenog Beograda i Slobodana Miloševića u srpskom udruženom zločinačkom pothvatu protiv BiH jedan je od ključnih propusta Haškog suda. Postoji velika količina dokaza koji govore o tome da bh. Srbi ne bi mogli voditi agresivni rat bez izravne podrške Beograda u svakom pogledu. Vjerujem, međutim, da će tekući haški postupak protiv Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, ratnih šefova resora Državne bezbjednosti Srbije, ispraviti tu pogrešku u mjeri u kojoj je to moguće.

Generalno govoreći, zar „glavni grad najvećeg udruženog zločinačkog poduhvata nije Beograd“, kako to ovih dana pišu i beogradski novinari? Zar se uopće može staviti potpuni znak jednakosti između Srbije i Hrvatske u minulom ratu, jer Hrvatska vojska nije ratovala u Srbiji niti rušila srbijanske gradove?

- Da, Beograd jest glavni izvor postjugoslavenskog zla devedesetih, a o tome svjedoče i presude Haškog suda. Milošević i njegovi ljudi pravomoćno su proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata protiv Hrvatske, u presudama Milanu Babiću i Milanu Martiću, i zločinačkog pothvata na Kosovu, u presudi Nikoli Šainoviću. Što se tiče BiH, kao što rekoh, mislim da će nepravda biti donekle ispravljena presudom Stanišiću i Simatoviću. Ne može se, dakle, staviti znak jednakosti između Srbije i Hrvatske u ratovima devedesetih godina, ali pogrešno je i promašeno Srbiji delegirati baš svu krivnju i odgovornost, naročito kad je riječ o ratu u Bosni i Hercegovini.


Jedini način da se spriječi rastakanje i propadanje BiH

Šta bismo u svemu ovome mogli zamjeriti službenom Sarajevu, gdje je, recimo, stranka na vlasti (primarno SDA) otvorila politički front sa Zagrebom upravo zbog tumačenja ratne prošlosti? Gdje Sarajevo griješi?

 - Bošnjačka politika još nije uspjela jasno artikulirati kako vidi političku budućnost BiH, osim što je jasno da ne želi daljnju dezintegraciju zemlje. No, nije dovoljno nešto željeti i ljutiti se na one koji rade suprotno od tih želja: na Bošnjacima je najveća odgovornost za pronalaženje i afirmaciju politike koja će potaknuti postupno unutrašnje integriranje i stvaranje funkcionalnije države koja će djelovati u interesu boljeg života svih svojih građana, a to znači i pridobivanje saveznika u međunarodnoj politici za takav smjer.

Bošnjačka politika, ako joj je stalo do BiH, mora odustati od puštanja da se stvari odvijaju same od sebe i mora sve podrediti tome da se počne praviti stabilna i funkcionalna država: to je jedini način da se spriječi rastakanje i propadanje Bosne i Hercegovine te daljnje iseljavanje njezinih građana. Na putu prema tom najvišem cilju bošnjačka politička i intelektualna elita mora biti spremna na kompromise i na odustajanje od nekih uskih interesa i pogleda, jer racionalni ustupak i pragmatični kompromis zbog dugoročno važnijeg postignuća nisu izrazi slabosti nego pameti i snage.

No, bojim se da u aktualnoj bošnjačkoj političkoj garnituri nema čovjeka ili nema ljudi svjesnih historijske odgovornosti koja ih je zapala kad je riječ o očuvanju Bosne i Hercegovine: ne vidim liderski kapacitet koji bi vukao racionalne, konstruktivne i hrabre poteze u interesu građana i prosperitetnije i naprednije države, a ne u interesu samo svoje nacije ili samo svoje partije. U tom smislu, situacija sa srpskim i hrvatskim elitama u BiH još je gora i beznadnija.

Ne slažem se s ocjenom da je Hrvatska ispala „zločinačkija“ od Srbije

A je li u Haagu Hrvatska više prozvana za zločine nego Srbija zbog toga, jer je Zagreb potpunije sarađivao s Haškim tribunalom od Beograda? Prema priznanjima Karle del Ponte (Carla) i Gorana Svilanovića (bivšeg ministra vanjskih poslova Srbije), Beograd je dostavljao uglavnom redigirane dokumente (koristeći debeli crni flomaster) o umiješanosti Srbije ili čak odbijao da dostavi onu glavnu dokumentaciju?

- Premda je točno da je Zagreb kvalitetnije i potpunije surađivao s Haagom, ne bih se složio s ocjenom da je Hrvatska, prema Hagu, ispala „zločinačkija“ od Srbije. U Hagu, podsjećam, nitko nije osuđen za hrvatske zločine nad Srbima u Hrvatskoj, uključujući i operaciju „Oluja“, a što se tiče Bosne i Hercegovine, broj tamošnjih Hrvata osuđenih u Hagu višestruko je manji od broja osuđenih bosanskih Srba. Inače, mislim da Srbija sebi nije dugoročno pomogla redigiranjem i zacrnjivanjem dokumenata. To je kao kad se dijete pokrije dekom po glavi i misli da i ostatak svijeta živi u mraku.

U parlamentu Srbije i njenim najvišim državnim organima danas sjedi „presvučeni“ podmladak Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Ne čini li vam se da su Vučić i Dačić ipak kočničari regiona, te da posebno Bosnu drže taocem politike iz 90-tih godina minulog stoljeća?

- Beograd je najvažnija točka stabilnosti ili nestabilnosti ove regije i utoliko je regija talac nevoljkosti i nesposobnosti vlasti u Beogradu da se iskreno i pošteno suoči sa svojom mračnom ratnom prošlošću te da realno i racionalno doživljava svoju sadašnju političku ulogu u ovom dijelu svijeta, mimo nacionalističke patetike, mitomanije i egocentričnih performansa trenutačno najmoćnijeg čovjeka u Srbiji. Nije mnogo bolje ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini, ni na Kosovu, ni u Crnoj Gori, ali iz situacije ipak se generira najveća količina tenzija.

Zašto sam knjigu o Srebrenici nazvao „Beara”

Zašto ste Vašem dokumentarnom romanu o Srebrenici dali ime „Beara“ (prema osuđenom ratnom zločincu Ljubiši Beari), koji je, da tako kažem, samo izvođač radova genocida? Zar time niste, donekle, reducirali priču o tome ko je stajao iza projekta („velike Srbije”), koji je prihvatio instrumente etničkog čišćenja?

- Mogla se ta knjiga zvati drukčije, ali meni se svidjelo da se zove „Beara“, zato što je mene u toj knjizi ponajviše zanimala ta, vrlo konkretna ili „izvođačka“, razina genocida: to kako je moguće pobiti osam hiljada ljudi u roku od četiri dana, a to je bio zadatak Ljubiše Beare. Bez Beare ili nekog poput njega genocid se ne bi dogodio. Biografija Ljubiše Beare pritom mi je omogućila da uspostavim strukturu romana, makar krhku strukturu, te da pokušam ući u mentalni sklop i društvenu klimu koji su stvorili pretpostavke da se dogodi genocid. Beara mi je, uza sve ostalo, bio važan i kao predstavnik golemog broja oficira JNA, iskrenih vjernika bratstva i jedinstva, koji su se početkom devedesetih razvrstali po etničkom ključu i preko noći postali nacionalisti, pa i ratni zločinci: Bearin slučaj u tom je pogledu kardinalan, no zato mi i jest bio zanimljiv.

U predmetu „Stanišić i Simatović” može biti dokazano da je Srbija upravljala njihovim zločinačkim akcijama u BiH

Znamo da je Mladić upozoravao Karadžića da će se dogoditi genocid ako budu željeli ostvariti svoje ciljeve u Bosni. Ima li nekih dokumenata u arhivima u kojima se vidi da su u Beogradu planirani ili logistički podržavani ti strašni zločini?

- Ima pregršt dokaza o logističkoj, materijalnoj i političkoj podršci beogradskog režima bosanskim Srbima u toku rata: primjerice, svi oficiri Vojske Republike Srpske primali su plaću preko 30. kadrovskog centra tadašnje Vojske Jugoslavije, a postoje i vrlo precizni podaci o tome koliko je oružja i municije u pojedinim razdobljima stizalo Mladićevoj armiji iz vojnih skladišta u Srbiji. Ono što nije dokazano i za što zasad nema materijalnih dokaza jest da su u Beogradu isplanirani konkretni zločini, uključujući i srebrenički genocid, a da je realizacija tih zločina zatim naložena Karadžiću, Mladiću i njihovim ljudima. U slučaju Jovice Stanišića i Franka Simatovića vjerojatno će biti dokazano da je Srbija pomogla formiranje i naoružavanje tzv. paravojnih jedinica, poput „Tigrova“ i „Crvenih beretki“, te da je u određenoj mjeri upravljala njihovim zločinačkim akcijama u Bosni i Hercegovini.

Mladić i Praljak nisu isti

Kada biste kao pisac upoređivali ponašanje Ratka Mladića i Slobodana Praljka u sudnici Haškog tribunala, u kojoj je prvi psovao, a drugi se ubio, kakvu biste paralelu napravili?

- Teško je išta usporediti sa samoubojstvom usred sudnice i u izravnom televizijskom prijenosu. Mladić i Praljak različiti su karakteri i drukčiji su im putovi do onoga što su postali devedesetih godina prošloga stoljeća, ali ih povezuju neumjerena želja za ekstremnim dokazivanjem, narcisoidna opsjednutost vlastitom historijskom ulogom i misijom, neuravnoteženost te iracionalno i epsko poimanje samoga sebe i svijeta oko sebe. Riječ je o ljudima koje su okolnosti, sudbina i ambicije stavile u situacije kojima nisu bili dorasli, situacije koje su po svojoj zahtjevnosti i složenosti uvelike nadmašivale njihove ljudske, moralne i intelektualne kapacitete.

Njima obrazovanje i društveni status nisu pomogli da se otrgnu „guslarskom“ poimanju povijesti i života: ostali su zarobljeni u nezdravim nacionalističkim mitovima, kao i milijuni onih koji i danas slave njihovo izmišljeno junaštvo ili mučeništvo. Pritom nikako ne želim izjednačavati Mladićeve i Praljkove zločine. Mladićevo zločinačko djelovanje nema usporedbe u Europi poslije Drugog svjetskog rata. A osim toga, Praljkovo učešće u ratu, za razliku od Mladićevog, imalo je i svijetlih momenata, ako u ratu išta može biti svijetlo.

Novi projekti

Hoćete li uskoro posvetiti neku novu knjigu Vašoj rodnoj Bosni i Hercegovini?

- Trenutno radim na jednom romanu koji uglavnom nema veze s Bosnom i Hercegovinom i na jednoj televizijskoj seriji čija je radnja smještena u današnjoj Hrvatskoj. Vidjet ćemo što će biti poslije toga.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.