Dan ranije, 2. maja 1992. godine, Sarajevo je odbranjeno. Zaustavljen je napad JNA, u kojem su, osim pripadnika specijalnih jednica, korišteni tenkovi i oklopni transporteri u kojem je jedan od glavnih ciljeva bilo zauzimanje zgrade Predsjedništva BiH. Međutim, dramatični događaji su se nastavili i 3. maja.

U vrijeme dok su ulične borbe pripadnika Teritorijalne odbrane, MUP-a RBiH i drugih patriota protiv pripadnika JNA već počele jenjavati i kada je postajalo jasno da je jedna od najjačih evropskih vojnih sila izgubila ovu bitku, na sarajevski aerodorom je sletio avion iz Lisabona u kojem je bio predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, pri povratku s mirovnih pregovora. Zajedno s njim, u avionu su kao članovi delegacije bili njegova kćerka Sabina Berberović i potpredsjednik Vlade RBiH Zlatko Lagumdžija.

Počeli problemi

Pripadnici JNA su ih zarobili odmah po slijetanju na aerodrom i odveli ih u kasarnu u Lukavici. Ostat će upamćena Izetbegovićeva rečenica, koju je izgovorio u toku Dnevnika tadašnje TV Sarajevo:

– Ja sam ovdje praktično zarobljenik.

Činjenica da se predsjednik jedne nezavisne i međunarodno priznate države drži kao zarobljenik u predgrađu prijestonice te iste države možda i najbolje ilustruje sav haos i užase koje su tog, ali i prethodnih dana, proživljavale sve Sarajlije.

S druge strane, u Komandi Druge vojne oblasti JNA na Bistriku nalazi se general Milutin Kukanjac sa svojim saradnicima, te vojnicima JNA koji su osiguravali ovaj objekat. U pregovorima koji su uslijedili, a u kojima su učestvovali članovi Predsjedništva RBiH Ejup Ganić i Stjepan Kljujić s jedne i Kukanjac s druge strane, dogovoreno je da se 3. maja Izetbegović i ostali članovi delegacije oklopnim transporterima UNPROFOR-a prebace do Komande na Bistriku, da se tu koloni priključe Kukanjac i ostali oficiri i vojnici JNA, te da se potom Izetbegović i bh. delegacija ostavi u zgradi Predsjedništva, a da kolona JNA nesmetano ode do Lukavice.

Prvi dio dogovora je u potpunosti ispoštovan, kolona je došla do Komande. Međutim, tu već počinju problemi. Kukanjčevi oficiri i vojnici odbijaju ostaviti oružje u zgradi Komande. S obzirom da su se Izetbegović i ostali članovi delegacije još uvijek faktički nalazili u zarobljeništvu, načinjen je ustupak i prapadnicima JNA je dozvoljeno da ponesu lično naoružanje, uključujući i automatske puške.

Kamere zabilježile

Kolona je potom krenula prema zgradi Predsjedništva. Međutim, zaustavljena je u ulici Hamdije Kreševljakovića, tadašnjoj Dobrovoljačkoj. Branioci Sarajeva su se željeli uvjeriti da su Izetbegović i ostali zarobljenici dobro. Tada je počela razmjena vatre. Do danas nije utvrđeno ko je, zapravo, isprovocirao tu razmjenu vatre. Poznato je samo da je u toku pucnjave poginulo šest osoba.

Kamere tadašnje TVSA su zabilježile i trenutak kada je general Jovan Divjak pozivao priadnike TORBiH da ne pucaju na kolonu.

To je kasnije u jednom intervjuu potvrdio i sam Kukanjac. Tom prilikom poginuli su: vojnik Zdravko Tomović, tri pukovnika Miro Šokić, Budimir Radulović i Boško Mihajlović, jedan potpukovnik Boško Jovanić, te Nurmela Šuko.

Kada je incident zaustavljen, ostatak dogovorene razmjene je protekao bez problema i kolona JNA je, nakon zaustavljanja kod zgrade Predsjedništva i oslobađanja Izetbegovića, Berberović i Lagumdžije, nastavila put ka Lukavici.

Uhapšeni Ganić i Divjak

Godinama poslije vlasti Srbije i RS-a su pokušavale dokazati da se u Dobrovoljačkoj dogodio ratni zločin. Čak su podigli i optužnice protiv članova državnog i vojnog vrha RBiH. Tvrdili su da su u Dobrovoljačkoj ubijena čak 42 vojnika, pribrojivši tako događajima od 3. maja i poginule pripadnike JNA koji su stradali u napadu na Sarajevo dan ranije.

Međutim, Haški tribunal, kao i Tužilaštvo BiH su donijeli odluke kako u zaustavljanju kolone JNA i razmjeni vatre koja je uslijedila, nije bilo elemenata ratnog zločina.

Zbog optužnica koje je podiglo srbijansko pravosuđe u Londonu je 2010. godine uhapšen Ejup Ganić, a godinu kasnije u Beču i penzionisani general Armije RBiH Jovan Divjak. Međutim, oba suda, i u Londonu i u Beču, su potvrdili odluku Haškog tribunala. Godinu dana poslije Divjakovog hapšenja i Tužilaštvo BiH je stavilo tačku na ovaj slučaj, odlučivši kako se u Dobrovoljačkoj nije dogodio ratni zločin.

Poslije 3. maja 1992. godine počelo je nešto što će ostati zabilježeno u historiji ratovanja, a to je najduža opsada jednog grada. Opsada Sarajeva je trajala 1.425 dana i za to vrijeme pogiunulo je 11.541 Sarajlija, od kojih je bilo 1.601 dijete. Prosječno, na grad je svaki dan padalo više od 320 granata.