Svojevremeno je vlast u Tuzlanskom kantonu, tačnije u februaru 2014. godine, ignorirala zahtjeve radnika nekoliko preduzeća, da bi poslije „narodne revolucije“ morali podviti rep i podnijeti ostavke, a iza njih ostalo je zgarište zgrade „Sodaso“ - simbola radničke Tuzle.

Zbog toga samo naivni mogu tvrditi kako su upozorenja rudničkih sindikalista „pucanj u prazno“ i da neće doći do masovnijih protesta ako se odluka o slanju 111 radnika na čekanje ne stavi van snage.

Nezadovoljstvo u rudnicima tinja godinama, a federalne izvršne vlasti su obećanjima uspijevale gasiti požar. No, čini se, sada se došlo do zida.

Rudarima je onemogućeno održavanje štrajka, a menadžmentu nije zabranjeno donošenje odluke o slanju radnika na čekanje.

Šta je s dogovorom iz maja 2021. godine? Je li mrtvo slovo na papiru? Očito da jeste i da su aktuelne vlasti i rukovodstvo koncerna samo kupovali vrijeme.

S rudarima se nije šaliti. Oni jedu hljeb sa sedam kora i jedni su od najčasnijih članova našeg društva. Međutim, i rudarsko strpljenje je na izmaku. Dok moćnici voze skupe automobile, imaju luksuzne nekretnine, rudari rade u nehumanim uvjetima, riskirajući živote za opstojnost elektroenergetskog sektora.

Njihov glas se mora čuti i uvažavati. Ne smiju se odluke donositi preko koljena, a one koje su posljednje donesene upravo raspiruju nezadovoljstvo rudara kojima se zabranjuje štrajk, a čije se kolege šalju na čekanje.

Odavno oni slušaju priče o restrukturiranju rudnika. Na djelu gotovo da ne vide ništa. Posljednji dogovor postignut je u maju 2021. godine i jedan od zaključaka je da će se zbrinjavanje viška radnika odvijati na socijalno prihvatljiv način.

I na tom ispitu su potpisnici pali. Zbog toga tinja nezadovoljstvo, a najava nove Husinske bune mora biti ozbiljno shvaćena prije nego što sve bude kasno.