Teško je pronaći racionalan razlog zašto se svi problemi u ovoj zemlji radije guraju pod tepih nego rješavaju, zašto je fokus javnosti i medija na određeni problem usmjeren samo dok se ne pojavi drugi, ali i dati odgovor na pitanje kako smo, jesmo li zaista toliko izmrcvareni i otupjeli pa se čak i na gubitak ljudskih života navikavamo!?

Osjećaj bespomoćnosti je godinama postepeno i uporno instaliran, pa građani danas pred svakim zlom i nepravdom tek nakratko podignu glavu, a zatim nemoćno slegnu ramenima. Sistem koji počiva na korupciji i podobnosti, koji za funkcionera, savjetnika i direktora imenuje rođaka i stranačkog kolegu, znanje je gurnuo u zapećak, a u prvi plan doveo one što misle da sve znaju.

Zakone je donosio zbog običnog čovjeka, dok su nedodirljivi uvijek nalazili rupu u njemu i pravdu najčešće izbjegavali. Sistem je redovno tužio, kažnjavao, svetio se svakome ko bi podigao glas i ukazao da nešto nije uredu, pa je najveći dio građana ove zemlje otjerao u svijet ili doveo u poziciju da se ni zbog čega ne može, ne smije, nema kome, nema svrhe pobuniti.

Usput je stasala generacija onih što vjeruju da se bez rada može obogatiti, da se diploma može kupiti i da se bez odgovornosti može čak i ubiti.

Ubistvo mlade doktorice Azre Spahić, još jedne žrtve obijesnih vozača na našim ulicama, izazvalo je novi val ogorčenja. Na protestima u Sarajevu vidjeli smo i aktiviste, građane zabrinute za sudbinu ovakve države, ali i roditelje djece i muževe majki koje smo ranije izgubili. Još jednom smo čuli kako izgleda i koliko je duga i teška njihova borba s bešćutnim sistemom.

Duboko smo potonuli, mnogo oboljeli, pa će i pokušaji izlječenja ovog društva dugo trajati, ali nada i počiva upravo na pojedincima koje sistem nije uspio uplašiti. Kao i našoj spremnosti da ih podržimo i stanemo ispred svake zgrade u kojoj se, umjesto odluke da ubice za volanom budu zaustavljene, traže izgovori ili, umjesto pravde, traže rupe u zakonu.