ISTAKNUTI BOŠNJACI

Osman Nuri Hadžić: 86. godišnjica smrti autora prvog bh. romana

Iako je sam objavio mnoga djela, najpoznatija su mu ona napisana zajedno s književnikom Ivanom Milićevićem, objavljena pod pseudonimom Osman-Aziz

Hadžić i Milićević: Zajednički pseudonim Osman-Aziz. wikipedia.org

23.12.2023

Prije 86 godina, 23. decembra 1937., preminuo je Osman Nuri Hadžić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca, pisaca, publicista, urednika i profesora. Nije samo godišnjica smrti povod pisanju ovog teksta, nego i želja da naše čitatelje podsjetimo na još jednog bosanskohercegovačkog velikana koji je obilježio značajan period historije BiH i svojim djelima se borio za osvješćivanje bošnjačkog naroda i njegov bolji status u društveno-političkom sistemu u kojem je živio.

Iako je sam objavio mnoga djela, najpoznatija su mu ona napisana zajedno s književnikom Ivanom Milićevićem, objavljena pod pseudonimom Osman-Aziz. Roman „Bez nade“, koji su njih dvojica pod tim pseudonimom objavila 1895. godine, prvi je bosanskohercegovački roman, mada je u mnogim književno-historijskim publikacijama navedeno da je prvi bh. roman „Zeleno busenje“ Edhema Mulabdića, što nije tačno, jer je Mulabdićev roman objavljen tri godine kasnije.

"Bez nade"

„Bez nade“ je, ne samo prvi bosanskohercegovački roman već i prvo ozbiljnije književno djelo koje je otvorilo takozvanu austrougarsku temu u našoj književnosti.

Jedan od rijetkih književnih historičara i kritičara koji su pisali o romanu „Bez nade“ kao o prvom bosanskohercegovačkom romanu jeste rahmetli profesor dr. Muhsin Rizvić. U svojoj knjizi „Panorama bošnjačke književnosti“ profesor Rizvić je, između ostalog, napisao: “U okviru bošnjačkog književnog stvaranja Osman-Azizov roman 'Bez nade' predstavlja prvi obimniji književni prikaz života i stanja duhova u prvim godinama austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ostvaren s naglašenom težnjom političke, društvene i kulturne orijentacije”.

Za roman „Bez nade“ je, kako piše Milićević, Hadžić „nabacio kostur“ s idejom prikaza konzervativnog čovjeka koji propada, nasuprot čovjeku koji se uzdiže radom, navodeći još da je Hadžić više davao ideje za roman, a on ih „...zaobljavao i Osmanu čitao, nakon čega je Osman odobravao“. Kao inspiraciju i razlog nastanka ovog romana Milićević navodi zaostali konzervativizam među domaćim ljudima, posebno onaj koji je vladao u ustanovama, mektebima i medresama.

Genijalni školarac

Osman Nuri Hadžić rođen je u Mostaru, 28. juna 1869. godine, gdje je završio mekteb, ruždiju i medresu. Već 1982. godine, kao školarac, Osman je objavio priče naslovljene „Istočne iskre“ u listu „Crvena Hrvatska“. Naredne godine objavljuje priče i eseje u zagrebačkoj „Prosvjeti“ i reviji „Dom i sviet“.

Šerijatsku sudačku školu završio je u Sarajevu, a diplomirao pravo u Zagrebu. Do 1918. godine najznačajnija bošnjačka grupa u Hrvatskoj bili su studenti, kojima je 1892. dopušteno da se nakon završetka Šerijatske sudačke škole u Bosni i Hercegovini upisuju na Pravni fakultet u Zagrebu. Prvi naš student koji je to pravo iskoristio bio je upravo Osman Nuri Hadžić.

Veliko prijateljstvo i dugogodišnje druženje Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića rezultiralo je idejom da počnu zajedno pisati i pod pseudonimom Osman-Aziz objavljivati književna djela, što je jedinstvena kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti.

O nastanku književnog pseudonima Osman-Aziz napisao je Milićević i poseban tekst „Nekolike uspomene iz prošlih vremena“, iz kojeg saznajemo da njih dvojica, kao književna braća, nisu željeli pisati knjige za „razbibrigu sinim ljudima“, nego su željeli pokrenuti domaći svijet „s mrtve tačke u život“.

Edukativna djela

Poznatija Hadžićeva djela su: „Smail aga Čengić i druge priče“, „Pripoviest iz prošlosti Mostara“, „Na pragu novoga doba“ (koautor s Ivanom Milićevićem), „Pripovijesti iz bosanskog života“, „Borba Muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju“, romani „Bez nade“ i „Bez svrhe“ (također koautor s Milićevićem).

Osman Nuri Hadžić se, osim pisanjem, bavio kulturnom historijom i vjersko-prosvjetnim pitanjima, te je kao veliki poznavalac tih pitanja napisao i značajno djelo „Muhamed a.s. i Kur’an – kulturna istorija Islama“. U Sarajevu je, zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem, osnovao list „Behar“, 1. maja 1900. godine, koji je imao veoma bitnu kulturnu ulogu u životu Bošnjaka.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Hadžić je bio kotarski predstojnik u Dubnici, a zatim u Banjoj Luci. Nakon rata postavljen je za načelnika u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu. Penzioniran je 1924. godine, a 1929. imenovan za člana Državnog savjeta u Kraljevini SHS.

Ugledna porodica

Sa suprugom Almasom, koja je potjecala iz također ugledne mostarske porodice Sokolovića, Osman je imao četiri kćerke, Bahriju, Nadžidu, Rabiju i Šemsu. Šemsa je mlada umrla, a ostale tri su bile visokoobrazovane i veoma uspješne u svojim profesijama.

Bahrija je studirala u Beču na Akademiju za muziku i scensku umjetnost, postavši poznata operska pjevačica, ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Nadžida je završila pravo i radila kao sutkinja u Mostaru. Rabija je studirala njemački jezik u Beču i Beogradu te radila kao profesorica njemačkog u Mostarskoj gimnaziji, a poslije kao prevoditeljica u jugoslavenskom preduzeću „Soko“. Osim toga, Rabija je sakupila mnoge naše narodne izreke i poslovice, koje su objavljene u Zagrebu.

Je li ono primadona?

Interesantan opis dojma koji su svojim damskim izgledom i ponašanjem ostavljale Osmanove supruga i kćerke na sugrađane, dala je profesorica Ljubica Tuta-Ljubojević:

“Sjećam se jednog proljeća u Mostaru. Grad obasjan divnom sunčevom svjetlošću, zelenkasto-plava Neretva, aleje pune zelenila i behara… Ljudi vedri, razdragani, duhoviti…

Ja izlazim iz kuće, a gospođa Almasa i njene tri kćeri, sve elegantne i dotjerane, šetaju alejom. Njihova je majka bila, sjećam se, u plisiranoj haljini od bijelog žoržeta, pa su mnogi pitali: Je li ono primadona? Žena u plisiranoj haljini nije bila primadona, ali jeste bila majka buduće, svjetski slavne primadone Bahrije Nuri Hadžić“.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.