Put u Irak nipošto ne zvuči kao dobra ideja, kao ni poziv na zabavu i bezazlenu avanturu. Uprkos tome, riječ je o, bez sumnje, atraktivnoj i izazovnoj destinaciji o kojoj ćete sigurno razmisliti i ako je ne želite posjetiti.

Kad su kolege s TV iz Londona pozvale da im se pridružimo u pravljenju dokumentarca u Iraku, rado smo prihvatili izazov. Po našu priču krenuli smo bez očekivanja, vratili se s pomiješanim utiscima. I zbog toga je ovo malo drugačiji tekst. Nekoliko dana u ovoj golemoj zemlji, kolijevki civilizacije, otvorilo je oči gostima poukom - najgore je sam sebe uništavati, pristajati na tlačenje, prihvatati korupciju, siromaštvo primati kao standard, a prljavštinu kao svakodnevnicu, piše PLACE2GO.

Irak je bogatiji od Dubaija, ali sav novac je džepovima nepravednih, korumpiranih vladara, dok se većina bori za komad hljeba, a dobar dio naselja po gradovima nemaju ni struju ni vodu...Generacije potlačenih i siromašnih izrodile su nove generacije uništenih ljudi bez perspektive za civiliziran život u 21. stoljeću. Ima li bolje lekcije svijetu!

Kako izgleda irački mir

Iračani su dobri ljudi, gostoprimljivi, nasmijani, susretljivi, žele vam dati i od onog malo što imaju. Nažalost, zahvaljujući (geo)politici, danas Iračani ne žive u civiliziranoj, već sukobima i unutarnjim rakovima izmučenoj i istrošenoj zemlji i teško da će se ikad, zbog preduboko ukorijenjenog beznađa, uspjeti izvući iz ovog stanja ako ne potone u još gore! Jer, nikome ne pada na pamet prstom da mrdne, učahureni troše godine prihvatajući sudbinu konflikta.

Dvadeset godina poslije Sadama i deceniju i kusur poslije povlačenja američkih trupa, Irak je i danas jedna od najopasnijih zemalja u svijetu. Začudo, Iračani ovakvo stanje zovu mirom! Pitali smo ih kako to, kad i sada strahuju od napada ISIL-ovaca, svako malo nešto odleti u zrak, a samo koji mjesec prije naše posjete u nemirima zbog prepirki u vezi s formiranjem vlasti bilo je i granatiranja i poginulih i ranjenih... Samo odmahnu glavom.

Evo kako izgleda irački mir...Bagdadom nije pametno hodati bez pratnje – lokalaca, voziti također, a preporučljivo je vani biti do mraka. Fotografirati morate pažljivo, a nipošto snage reda. Na svakih nekoliko stotina metara vožnje očekuje Vas kontrolni punkt s naoružanim vojnicima. Ako hodate pješice i ulazite, primjerice, u jedno naselje, idete na pregled ličnih stvari, ali i garderobe. Naravno, ženski ulazi i provjere odvojeni su od muških.

Ili... Kad dolazite na aerodrom u Bagdadu prolazite pet tačaka sigurnosnih provjera. Najprije Vas pred kompleksom aerodroma „pokupi“ ovlašteni automobil za ulazak, potom Vas provjereni vozač vozi do prvog sigurnosnog pregleda... Tu ostavite kofere i torbe... Dovode psa obučenog za otkrivanje eksploziva i provjerava vas. Vraćate se u automobil koji nastavlja voziti do ulaza u aerodrom. I ovdje se ponavlja ista procedura s psima. Potom ulazite na KDZ pregled, pred izlazom na gate još jednom, pa pred ulazak u avion ponovi se KDZ provjera. Izuzetno naporno, a osim što oduzima vrijeme, osjećate se zaista neprijatno. Domaćini nam objašnjavaju da u ovome nema ništa sporno, te da se radi o uobičajenoj proceduri za ulazak na aerodrom. Kad malo bolje razmislimo, ovako je i bolje jer je sigurnije.

Uprkos svemu, Irak je i turistička destinacija. Privlači ljude iz cijelog svijeta zbog svoje historije, neko kaže mistike, ali i svetih mjesta. Uz naftu, turizam najviše doprinosi iračkoj ekonomiji. Turisti vize za ulazak u zemlju dobijaju na aerodromu u Bagdadu – na posebnom šalteru predaju svoj pasoš sačekaju kratko minuta i dobiju vizu. To važi za građanje zemalja članica EU, Sjedinjenih Država i Australije. Za Bosance i Hercegovce je dosta teže!

A u avionu za Bagdad pred Novu godinu "stao" cijeli svijet. Britanci, Australci, Pakistanci, Nijemci, Amerikanci, Kuvajćani. Neki od njih su poslovni ljudi, cijele porodice... dosta Iračana se iz inozemstva vraćalo kući za praznike. Jedan od naših suputnika koji u Švedskoj radi već 25 godina savjetuje nas gdje ćemo u Bagdadu na čaj.

Kerbela je najposjećenija

Amerikanac Scot priča nam da s prijateljem Francuzom ima cilj posjetiti svaku državu na planeti. Priča nam da je dosad obišao Aziju i sve velike hramove, te dobar dio Afrike, a sada idu ka Bagdadu i Kerbeli, najsposjećenijem turističkom središtu, pa dalje u Erbil. To je pokrajina na sjeveru Iraka koja praktično funkcionira zasebno. Tamo nije bilo ratova, kažu da Erbil izgleda poput Dubaija i da na godišnjem nivou 60 posto njihovih posjetilaca dolazi iz Evrope i Sjedinjenih Država! Fascinantno... Imaju resorte za skijanje, hotele sa pet zvjezdica – pravih pet zvjezdica, luksuzna odmarališta, spa centre i zabavne parkove. Vize izdaju u roku odmah i posebno se traže od njihovih vlasti, a imaju i direktne avio konekcije sa svijetom.

Ovakvu sliku nismo očekivali u Bagdadu, ali smo željno iščekivali vidjeti ostatke bogate historije. Međutim... Danas grad sa više od devet miliona stanovnika ima malo za oduševiti. Drevni grad Babilon udaljen je od iračke prijestonice stotinjak kilometara, ali se njegova slava ovdje ne vidi. Centar drevnog carstva prije više od 4.000 godina i nekada najveći grad na svijetu, posjetit ćemo drugi put jer sada nismo mogli naći pratnju.

U šetnji Bagdadom poželjno je nositi masku zbog zagađenog zraka, koji sa sumrakom počinje štipati za oči. U četvrti Mansur gdje su šoping centri i bolji hoteli više je stranih gostiju, ali i poslovnih ljudi. Probijaju se kroz gužvu na cestama golemim GMC džipovima. Dok šetate, meta ste prosjaka i prodavaca raznih drangulija koji vas vuku za rukav i uporno nude nešto što vam ne treba i ne ostavljaju vas na miru. A s obzirom na to da niko ne govori engleski, teško se sporazumjeti bez lokalaca.

Našu ekipu zajedno s kolegama iz Londona dočekao je Ahmed, a pratilac nam je bio Husein. Preporučuje da hranu i piće uzimamo samo u hotelima, nipošto na štandovima na ulici zbog sumnjive kvalitete. Pošli smo do Mansura, a tamo ništa posebno, nekoliko trgovina i kafea to je sve. Polazimo da prošetamo slavnom El-Favelom. To je trg u Bagdadu poznat po borbama Iračana sa Amerikancima iz 2003. godine. I danas su fasade izrešetane od metaka i vide tragovi udara tromblona. A u blizini još stoje betonske barikade, oko kojih su načičkane trgovine svega i svačega.

Probijamo se kroz prašinu do Kilani trga. Pitamo Huseina zašto ne peru prozore i automobile ukaljane prašinom, on nam odgovara da nema potrebe jer vjetar sve brzo opet nanese... Na Kilani trgu posjetili smo Gejlanijevu džamiju, biblioteku i konak. Ovo je kompleks posvećen iračkom duhovnom velikanu poznatom u cijelom svijetu i prosto oduševljava posjetioca. Uređen je, čist i miran... Tu na klupama možete odmoriti u tišini i uz cvrkut ptica pojesti kolač i osvježiti se čajem. Nema gužve, niko Vas ne gura... ovo i slična mjesta su oaza smiraja u uzavrelom Bagdadu. Gostu, zaista, godi.

Obilata i ukusna hrana

Naredna dva dana proveli smo u Samari, sjevernije od Bagdada. Ovaj grad važi za jedan od manje sigurnih. Vidi se to i po broju kontrolnih punktova. Sve isto... Siromašnih Iračana mnogo, žale se na Sadama i strane vojske, na ovu vlast i neimaštinu. Tužno... Pitaju odakle smo, pa pričamo o Evropi. Mnogi od njih ne znaju ni šta znači Evropa!? Njima zvuči kao daleka egzotična destinacija. U sjećanjima iz Samare izdvajamo upoznavanje s dječacima koji na ulici prodaju zvakaće gume. Nekoliko centi za jedno pakovanje traže. Nudimo im krupne novčanice, ali odbijaju. Jedan od njih nam daje paketić uz riječi: „hedija, hedija...“ Poklonio nam je. Nije htio uzeti novac jer nije mogao vratiti kusur. Skoro bosi u potrošenim tenisicama, a jedan u japankama u decembru, veseli i zaigrani s iskrenim osmijehom – ovi dječaci urezali su nam se u srca i pratili nas do povratka kući.

Dok je TV ekipa snimala njihove priče, još dva dana prošetali smo po Bagdadu u društvu našeg divnog Huseina. Obišli bazare, kupili sitnice za uspomene, naslušali se o njihovim životima, borbi da sebi obezbijede ugodno življenje u današnjem Iraku, domu 40 miliona ljudi...Na pultovima na tržnici uz janjetinu i kifle prodaju se i haljine i papuče, a i igračke za djecu... Živopisno. Na ovim bazarima Iračani kupuju sve što im je potrebno, u tržnim centrima rijetko jer je roba jednake kvalitete, a znatno skuplja.

Na ulici su i prodavači specijaliteta i slatkiša. Ovu hranu nismo probali, ali za hotelsku garantiramo da je preukusna! U boljim hotelima svaki je obrok prava gozba kojom se gost i iznenadi. Čini se, ovo se može vidjeti samo na Istoku – jedan stol dug skoro deset metara rezerviran samo za salate! Da ne govorimo o jelima od domaćeg povrća, svim vrstama supa, svježem i tek ispečenom mesu... Prilozi su najčešće riža u najmanje pet verzija od obične do ukrašene brusnicama. Rijetko ostane mjesta za dezert, ali malo ko može odoljeti baklavama, ružicama i kadaifu u svim mogućim izvedbama.

Hoteli u Iraku, inače, posebna su priča. Većina ih se može rezervirati na Bookingu i svi rade tokom cijele godine! Nisu skupi, a za posjetioca je najbolje tražiti preporuku lokalnih agencija. Jer, ako se oglašava kao hotel s četiri zvjezdice, u mnogim slučajevima to realno nije tako, pa preporučujemo provjeru kod lokalaca.

S čaja na čaj (kafa je loša i skoro je ne piju, a espresso se može popiti samo u boljim hotelima), uz nezaobilazni slatkiš Dahin pravljen slično našem kadaifu u dvije verzije s kokosom ili orasima, slušamo o velikanima Iraka, poznatim liderima, duhovnjacima i ratnicima. Ne možemo se načuditi kako je ovaj narod dopustio da ih „moćnici“ ovako srozaju! Od velikog Bagdada prema sjeveru gdje je najviše nafte i juga najbogatijeg historijom naše kratko putovanje priveli smo kraju. Fantastičnu zemlju enormnog potencijala i dom velikana koje će svijet uvijek pamtiti ostavljamo u neizvjesnoti. Iako krive „crno zlato“ za njihove jade i stalno se osvrću, u budućnost gledaju s nadom. Pred odlazak, zajednički taksi od hotela u Kadmiji do aerodroma dijelimo s dvjema Britankama. Prijateljice u tridesetim godinama same su se zaputile do Iraka u turistički obilazak. Pričaju nam da su oduševljene.

Irak, sveta zemlja!