"Pa ja ne znam, majke mi, kako ovaj Ljorente može igrati igdje", samo je jedan od mnogobrojnih komentara kojim se obezvređuje ionako ne baš cijenjen fudbaler doveden za nekoliko miliončića da bude treća-četvrta zamjena u Totenhemu. Sinoć je ušao protiv Sitija i otad je Totenhem slabo prelazio centar.
Totenhem je pak engleski fudbalski klub koji će ove sezone, za nekih 15 dana, igrati polufinale Lige evropskih prvaka.
Liga evropskih prvaka je pak najznačajnije elitno fudbalsko klupsko takmičenje, u čijoj se završnici, smatra se tako, mogu igrati samo oni koji potroše ogromne, najčešće nerazumne svote na igrače.
Dobri igrači su pak precijenjeni robovi koji zarađuju nenormalne iznose da bi ih se mehaniziralo, jer ako išta znaju, naprimjer predriblati nekoga i kakav lucidan potez napraviti, završit će u Mančester sitiju, koji ima najviše para.
Mančester siti, s druge strane, apsolutno ništa ne donosi takmičenju koje se zove Liga prvaka.
Uvijek je s njima isto. Kada se protivnik zabunkeriše, Pep Gvardiola (Guardiola) će napraviti izmjenu, ali umjesto onog na terenu, ubacit će skoro identičnog s klupe. Jednog, ili sasvim nekog drugog što sjedi pored, nije bitno. Ući će ili Sane ili Mahrez, ali kakva razlika? Petljo jedan, petljo drugi, kao i ostalih šest-sedam petlja.
Petljo je, za neupućene u sleng, igrač koji se od drugih razlikuje po tome što može nekoga predriblati, oduševiti navijače virtuoznošću, i koliko god Pepu Gvardioli petlje bile drage, nešto ga ne ide da s njima dospije više no u četvrtfinale takmičenja koje simbolizira hrpu novca, sjaj i elitizam.
U završnici takmičenja zato će igrati ekipa koja je svog najboljeg igrača platila jedan euro i kojeg, na njihovu žalost, ne mogu više zadržati, ali su, na radost, prodali za masne pare. Ta ekipa - Ajaks joj je ime - u polufinalu će igrati protiv ekipe koja u prethodna dva prijelazna roka nije dovela ni prodala nijednog igrača!
Danas, u ovaj vakat, to je potpuno nevjerovatna informacija. Činjenica da vam niko nije iz ekipe otišao i da niko nije došao da je pojača, prosto je - zapanjujuća.
A i onda kada su doveli nekoga, doveli su Ljorentea, onoga gore s početka teksta, svojevrsnu "bedeviju" koju prosječni ljubitelj fudbala ne štuje ni pišljiva boba. Doveli da odluči, malo rukom, malo bedrom, putnika u polufinale.
U polufinalu, tako je pravilo, igraju četiri ekipe, a među njima nema, recimo, Juventusa. Ovaj italijanski tim, osim po činjenici da je neprikosnoven u Italiji, čuven je i zbog kupovine Kristijana Ronalda (Cristiano) - 100 miliona je plaćen ne bil' konačno Juve osvojio Ligu prvaka. Ali, avaj. Ne može to baš tako kako ste vi zamislili, poručilo im je.
Fudbal, zapravo posljednji mečevi četvrtfinala Lige prvaka i dva njihova ishoda pokazali su sve ono šta život jeste. Prosta jedna činjenica u kojoj nastojimo slijediti pravila, ali u kojoj pravila često uopće ne vrijede. A konstantno neka drama. I sreća, suze, oduševljenje, srdžba, ludilo... Za samo 75 sekundi moguće je, izračunali su revnosni, preći put od delirija do očaja. Ako ne vjerujete, eno vam Pep Gvardiola.
