Vlado Čapljić, nekadašnji as kluba s Grbavice, koji već drugu sezonu radi kao koordinator mlađih kategorija Partizana, produžio je ugovor s Beograđanima, kako kaže, na obostrano zadovoljstvo.

- Jednostavno, nema ovdje gdje da se radi, mislim na bivšu Jugu, tako da ću do neke bolje, inozemne ponude najvjerovatnije ostati u beogradskom klubu - kaže Čapljić za naš list.

Ponovo frka 

Dodaje da ne može više ići od kluba do kluba, koji će mu na kraju ugovora ili saradnje ostati dužan novac.

- Na kraju dobivaš samo neprijatelje, a i ne želim više da za sitan novac idem od kuće. Hodaš po nekim selendrama, radiš, boriš se... a na kraju se neko još i zeza s tobom. Ne, ne mogu više tako. Pa, nisu me ispoštovali ni na mojoj Grbavici, gdje sam bio trener samo 17 dana! Ja to tako ne bih uradio ni neprijatelju - ističe Čapljić.

Nekadašnji reprezentativni stoper, podsjetimo, vratio se u sezoni 2015/2016, nakon 30 godina, u matični klub Željezničar.

- Čitam u medijima da je opet frka na Grbavici, te izgubili od nekog GOŠK-a, te suspendiran Vedran Kjosevski, koji više nije kapiten... Ništa novo. Za mene je bio izazov da se, poslije 30 godina, vratim u klub u kojem sam prohodao.

Dobili smo prve tri utakmice, ali poslije poraza u Travniku, sve je eskaliralo. Ništa im nije valjalo, ni kako igramo, ni kako radim, ni kako sastavljam ekipu... - ne krije ogorčenje Čapljić.

Ističe da je takav odnos čelnika kluba s Grbavice poljuljao njegov odnos prema prvoj ljubavi.

- Nemam niti mogu imati nešto protiv Fudbalskog kluba Željezničar, ali jednostavno, ljudi ili dio njih koji su tada bili u upravi, udaljili su me od svega. Moja majka živi odmah pored stadiona, tu sam i ja rođen, ali vjerujte mi, više nemam neku pretjeranu želju ni da dolazim u rodni grad.

A, prije toga, uvijek sam se radovao svakom dolasku u Sarajevo, gdje žive i moja sestra, zet... Ne, nisam ja neko zlopamtilo niti je meni to uradio moj Željo nego ljudi koji su trenutno tu, koji vode klub i sportsku politiku. Jer, dovedeš me i onda me se, bez ikakve potrebe, riješiš kao nekoga bez imena i prezimena - kaže Čapljić.

Podsjeća da ga je na Grbavicu doveo ili vratio bivši predsjednik Željezničara Almir Gredić.

- On je nakon pritiska dijela navijača podnio ostavku u nedjelju, a mene su otjerali u ponedjeljak. Smiješno, ali idemo dalje.

Borba za vrh 

Čapljić napominje i da je na Grbavici proveo dosta lijepih dana, koje nikad ne može zaboraviti.

- Neke stvari se ne zaboravljaju. Ja sam dijete kluba s Grbavice, tu sam i odrastao, neposredno pored stadiona. Moj cijeli život, posebno mladost, bili su posvećeni Želji. Ni 1985. godine, kad sam otišao u Pratizan (dva puta bio je prvak Jugoslavije s ovim klubom, op. a.), nisam želio da odem nego, jednostavno, nije bilo namješteno da ostanem.

Nije mi sigurno bilo lako otići iz rodnog grada, naročito ne u tim godinama u kojima je Željo imao svoje visoko mjesto u tadašnjoj ligi bivše Juge. Imali smo izuzetno dobar status - prisjeća se Čapljić.

Željezničar se u to vrijeme nikad nije borio za opstanak nego za vrh i Evropu.

- Ne znam treba li više i spominjati ono naše polufinale Kupa UEFA i utakmicu s Videotonom, jer o tome baš svako koga interesira fudbal, zna sve - ističe Vlado.

Na pitanje zbog čega je čuvena generacija sa početka osamdesetih godina prošlog stoljeća bila onako uspješna, Čapljić bez mnogo razmišljanja odgovara:

- Ivica Osim. Švabo je u tom periodu donio nešto novo u jugoslavenski fudbal, ono što se danas dešava u evropskom fudbalu. Što jednostavnija i brža igra.

Birao je igrače koji to mogu ispuniti. A krasio ga je strašan osjećaj za igru, a imao je i nevjerovatan instinkt da u anonimnom igraču prepozna kvalitet i istrpi ga na terenu sve dok ne počne da mu punom mjerom uzvraća povjerenje.

Većina Željinih prvotimaca tada je bila iz naše škole - Škrba, Baljić, Baždarević, Ćurić, Samardžija - da ne nabrajam više, jer ću sigurno nekoga zaboraviti... Svi smo ponikli na našoj Grbavici. A veliki klub se, barem na našim prostorima, pravi od svoje djece - rekao je Čapljić.

I uprava kluba nikada nije pravila pritisak.

- U to vrijeme se trenerski mandat nije mjerio danima ili mjesecima, kao danas, nego godinama. Struka je imala odriješene ruke i kontinuitet u radu, što je velika stvar - rekao je Čapljić.

Četiri meča za A-reprezentaciju

Za A-reprezentaciju bivše Jugoslavije Čapljić je odigrao “samo” četiri utakmice.

- Mogao sam sigurno više, ali je u ono vrijeme bio uspjeh da budeš i na širem spisku. No, moj veliki uspjeh je bio i to što sam u svim mlađim reprezentativnim kategorijama bio kapiten, pored igrača Crvene zvezde, Partizana, Dinama, Hajduka... - kaže Čapljić, koji je ponosan na olimpijsku bronzu iz 1984., kao i na omladinsku titulu prvaka Evrope iz 1979. godine.

Komšić je uvijek imao rješenje za Sušića

Čapljić je u gradskim derbijima sa Sarajevom najčešće lomio koplja sa Predragom Pašićem.

- Bio je vanserijski igrač, ali je meni odgovarala njegova igra, jer je bio moje konstitucije i mogao sam da mu pariram u fizičkom smislu. To se, međutim, ne može reći za Safeta Sušića, koji je imao nisko težište, a bio je izuzetno jak, stabilan i čvrst.

Nikome nije bilo prijatno kad bi dobio zadatak da ga čuva, ali mi smo imali sreće da u našim redovima igra Vlado Komšić. On je uvijek imao rješenje za Sušića - vraća film Čapljić.

Ćiro me natjerao  da se ošišam 

Godinu prije isteka igračkog ugovora sa Partizanom, Čapljić je potpisao za zagrebački Dinamo, u kojem je zatekao trenera Miroslava Ćiru Blaževića, kao i igračke zvijezde kao što su Haris Škoro, Zvonimir Boban, Čava Dimitrijević, kasnije je došao i Davor Šuker...

- Ćiro me odmah “maltretirao” da se ošišam. Šta sve nije radio... Na kraju se dosjetio i ošišao prvo sebe pa onda i cijelu ekipu tako da više nisam imao kud. Kad sam konačno i ja pristao na to, oslobodio me je prijepodnevnog treninga. Jednom prilikom mi je rekao da ću biti brži i lakši na terenu ako se ošišam - sjeća se Čapljić.